Jovan Jovanović, mladi glumac, čije ćete ime mnogo češće čuti u budućnosti, student je treće godine Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi čuvenog glumca i profesora Dragana Petrovića Peleta. Ovaj talentovani, ali nadasve skroman momak, porijeklom iz Trebinja, ističe kako postepeno otkriva tajne glumačkog zanata, o kojem je maštao godinama unazad.

Kada i kako je gluma postala tvoj životni poziv?

Želja za ovim pozivom javila se prije nekoliko godina dok sam u Crnogorskom narodnom pozorištu gledao predstavu „Konte Zanovič”. Vraćajući se kući razmišljao sam koliko su me navele na razmišljanje neke riječi izrečene u predstavi. Pomislio sam da bih možda nekada i ja mogao da izgovorim nešto na tim daskama. Ta pomisao se pretočila u ozbiljno raspitivanje vezano za pripremu prijemnog ispita. A onda, kada je život posložio sve kockice, dogodilo se divno poznanstvo sa Radomirom Nikolićem i Sofijom Juričan, sa kojima sam pripremao prijemni ispit. I eto, moj san se ostvario.

Koliko je, prema tvom mišljenju, formalno obrazovanje značajno za jednog glumca?

Škola kroz koju mi prolazimo je izuzetno značajna za našu budućnost. Radimo u grupi od trinaest ljudi. Grupa sastavljena od, prije svega divnih ljudi, a potom i perspektivnih mladih glumaca. Profesori stižu da se bave svačijim individualnim napretkom i trude se da svako od nas iz te škole ponese sto vise „alata” kojim će baratati u svom glumačkom životu.

Kakve utiske nosiš sa snimanja filma „Slepi putnik na brodu ludaka“ i koliko dugo si se pripremao za tu ulogu? Da li se teško, na sceni, transformisati u potpuno drugačiji lik?

Nosim samo divne utiske i uspomene sa tog snimanja. Nevjerovatno mi je bilo saznanje da ću već na drugoj godini akademije igrati u filmu Gorana Markovića, jednog od naših najznačajnijih reditelja. Saznao sam to dvadeset dana pred početak snimanja. Toliko sam se i spremao. Kada sam došao na snimanje bio sam uplašen. Radio sam sa ozbiljnim glumcima i to mi je stvaralo pritisak i strah od toga da neću ispuniti zadatak onako kako bi trebalo. Ali, trema je već nakon prve snimljene scene prošla. Kada je izašao film, sa osmijehom sam gledao, prisjećajuci se svih zanimljivih dešavanja iza kamere.

Trenutno igraš u predstavi „Hipnoza jedne ljubavi“. Šta ti je u dosadašnjem radu na toj predstavi predstavljalo najveći izazov i kako bi opisao rad sa ostalim glumcima?

U tu predstavu sam, od ove sezone,  ušao kao alternacija glumcima Urošu Jakovljeviću i Ivanu Mihailoviću. Izazov je bio to što je to bilo moje debitantsko pojavljivanje na pozorišnoj sceni. Do sada sam odigrao sedam predstava i sada u decembru me čekaju jos tri igranja. „Hipnoza jedne ljubavi” je novi komad Dušana Kovačevića koji se bavi problemom odlaska mladih iz zemlje. Publika je divno prihvatila predstavu i prosto je nemoguće doći do karte. Najveći i najdraži utisak mi je to što igram sa svojim profesorom Draganom Petrovićem. Uz profesora tu su Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković, Ivan Mihailović i Uroš Jakovljević.

Imao si ulogu u seriji „Senke nad Balkanom“ koja bilježi rekordnu gledanost. Po čemu se ova serija izdvaja u odnosu na ostale?

U „Senke” sam pozvan da odigram jednu malu ulogu što sam, naravno, sa radošću prihvatio. Osjećao sam se kao na nekom svjetskom setu. Ono što posebno raduje, jeste činjenica da je kod nas snimljena serija ovakvog kvaliteta. Serija pokazuje da i kod nas postoji glumački, tehnički i produkcijski kadar koji se može mjeriti sa mnogo većim, svjetskim, produkcijama.

Možeš li, za naše čitaoce, ispričati neku kratku anegdotu. Kako se jedan Hercegovac snađe na beogradskim daskama koje život znače?

Najzanimljivije anegdote su uvijek vezane za reakcije kostimografa kada me prvi put ugledaju. Nema mnogo glumaca koji su visoki dva metra i nose cipele broj 47. Uvijek se teško pronalazi kostim za mene. Jedna kostimografkinja mi je žestoko zamjerila to što sam visok : „Što ne ideš košarku da igraš? Mene si našao da mučiš ovdje”. Kasnije, kada smo sklopili kostim, smo se slatko ismijali prethodnoj situaciji.

Planiraš li svoju karijeru graditi u Srbiji ili bi se ipak vratio u rodnu Hercegovinu?

Vjerujem da ću tek kada završim školu znati odgovor na to pitanje. Do tada, ko zna. Svakako da ću se uvijek truditi da svoj rad predstavim svojim sugrađanima. Dosta mojih klasnih drugara je bilo u posjeti Trebinju. Dopao im se grad i siguran sam da bi svi zaigrali u našem Domu kulture.

Imaš li  neki savjet, za mlade koji baš poput tebe, razmišljaju da se okušaju u glumačkim vodama?

Svim mladim ljudima bih poželio i preporučio da izaberu ono za čim ih srce vodi. Važno je da bude njihov izbor. Snovi se ostvaruju. Vrijedi čekati.

 

Jelena Drapić,

Hercegovina Promo, novembar 2017.

Facebook komentari

komentar