Da mi je neko izmjerio puls tog prvog septembra, mislim da bi sprava pokazala preko dvjesta otkucaja. Mokri dlanovi. Cupkanje u mjestu. Neizvjesnost. Čekanje pred vratima učionice. Znam da sam, za taj svečani dan, obukla teksas suknjicu. Bijelu košulju, sa onom izvezenom kragnom. Preko prsluk, isto od teksasa. Rađene hulahopke, na tufne. Nove, lakovane cipele, koje su me toliko žuljale da mi je došlo da ih, onako krišom, ispod klupe izujem. U kosi sto i jedna šnalica. Svih boja. Piljila sam u djecu koja su već zauzela svoja mjesta u školskim klupama, onako kako im se učinilo da je zgodno. One, malo veće pričalice, postrojile su se se u posljednje redove. Bubice, kako sam zvala djecu koja nisu ni riječi progovorila, nestrpljivo su sjedile u prvim klupama sa pogledom uprtim ka vratima. Otvoriše se napokon. U svojoj glavi sam zamišljala učiteljicu: visoku, stasitu, duge, plave kose, sa dnevnikom u ruci, kad ono… Učitelj. U odijelu.

Znam da smo se svi, onako kolektivno, pogledali. Ostali u čudu. Otkud učitelj? Kakva je ovo šala i gdje je nama učiteljica, isto k’o i svima?! Čim se približio katedri, predstavio se i razmijenio koju rečenicu sa nama, uplašenim klincima, ona moja trema nestade. K’o rukom odnesena. Kakva trema, kada čovjek ovako milo priča? I smije se, gle. Pa, nisu ti učitelji strašni. Od tog, prvog dana,  jedva sam čekala da uveče popakujem onu gomilu knjiga u torbu, veću od mene same i stavim je pored kreveta. Budila sam se i prije sata, čiju melodiju nikako nisam podnosila. S pjesmom sam hitala put Bregova, u školu. Kod mog učitelja. Krsta Radovića.

Mi djevojčice, takmičile bismo se koja će srediti učiteljev sto, prije nego što dođe. Papirnatim maramicama brisale smo radnu površinu dok je ne bismo uglančale. Nagrada za taj uloženi „trud“ uslijedila bi odmah nakon učiteljevog dolaska u učionicu. „Mile moje djevojčice“ – znao je reći, a mi bi porasle u visinu, od topline učiteljevih riječi. U plakarima, desno od vrata, pored uredno složenih knjiga, držao je slatkiše. S vremena na vrijeme, a bez ikakvog povoda, podijelio bi nam po koju čokoladnu bananicu ili bombonu. Da se zasladimo. Bolje se pamti.

Za rođendane bi nam, onako svojski, isteglio uši. Da porastemo veliki. Sa željom da narastemo u dobre ljude. Izljubio bi nas, otpjevao pjesmu i poštedio odgovaranja tog dana. Kupovao nas je. Svojom posvećenošću. Pažnjom. Roditeljskom. Drugarskom. Pa tek onda – učiteljskom. Vodio na izlete. Predstave. Da igramo lastike i između dvije vatre u obližnjem  parku, na času fizičkog vaspitanja. Ponovio bi nam postupak rješavanja matematičkih zadataka. Po hiljadu puta. Dok ne shvatimo sve. Nije mu bilo teško. Ništa. Bilo je dovoljno podići ruku i naš dobri učitelj bi se, za tili čas, stvorio pokraj naše klupe.

Nikada na nas nije podigao glas. Ni kada bismo, kojim slučajem, zakasnili na čas. Ni kada bismo, na svoju ruku, onaj veliki odmor mi produžili na dodatnih pet minuta. Ni kada bismo  zaboravili blok iz likovnog kod kuće. Ma, kažem vam – nikad.

Zalagao se za nas. Kod roditelja. Našao bi on opravdanje, čak i onda, kada se u našim glavicama, činilo da ga uopšte nema. “Svaka je ocjena za đaka, popraviće on to” – govorio bi učitelj zabrinutim roditeljima zbog poneke trojke, pred zbornicom. Mi bismo virili iza ćoška, da čujemo šta to učitelj prenosi, a on bi nam, nerijetko namignuo kao znak da nas kući ipak neće čekati ni kritike ni batine zbog nekog propusta u dnevniku. Sa njim se svaki školski čas pretvarao u uzbudljivu avanturu. Slušali smo, ne trepćući i sa jednakim interesovanjem o avanturama Branka Ćopića. I o saobraćajnim znacima. I o onim nesrećnim nejednačinama. Iz poštovanja prema učitelju, čak ni one najveće pričalice, ne bi ni zucnule.

Kada se samo sjetim koliko sam stranica ispisala, za domaću zadaću, kako bi ono, latinično slovo „Š“ ličilo na nešto. Učitelju, da znaš da je vrijedilo. Lijep rukopis dugujem tebi i  tvom insistiranju da jedino vježbom možemo ispraviti greške. Nisi ti nama predavao samo školsko gradivo, već i ono – životno. Svakog osmog marta, na stolu, pred djevojčicama stajao je karanfil. Ili ruža. Prenio je na dječake iz odjeljenja lijepe manire i poštovanje prema nježnijem polu.

Odlučismo i mi jednom da iznenadimo našeg Krsta. Za rođendan. Čopor od trideset đaka banuo je u učiteljevu kuću. Skupili smo novac, od dnevnog džeparca i kupili mu poklon. Prvo nas je dobro izgrdio što smo trošili novac na njega. Onda smo se postrojili. Da nas izgrli. Posjedali smo nekako svi. Počastio nas je slatkim. Otpjevasmo i mi njemu rođendansku pjesmu. Vidjeh tada, u njegovim očima, nekakvu mješavinu radosti i ispunjenosti. I ponosa što je jednu malu ekipu, tridesetak različitih karaktera i duša vaspitao. Za njega nismo bili samo đaci. Bili smo “njegova djeca.”

Djeca porastoše i dođe vrijeme da se “preselimo”. Na sprat. Učitelj nam odlazi u penziju. Nikada ga nismo vidjeli tako ozbiljnog. I sjetnog. Opet smo se grlili. Uz ono obećanje, da nikada nećemo proći na ulici a da ne zastanemo i ispričamo se. Teško nam je pao rastanak od našeg druga. Učitelja. Dušu smo isplakali. Čak su i oni drugari iz razreda koji su se vodili time da “dječaci nikada ne plaču” – pustili suzu. Učitelj je glumio heroja i hrabrio nas,  kako u narednim razredima slijede novi izazovi.  Bili smo posljednja generacija đaka ovog velikog čovjeka.

U višim razredima, dok smo tumarali hodnicima, dosta puta smo poželjeli da sretnemo našeg učitelja. Da mu se, onako drugarski, požalimo i izjadamo na obimno gradivo. I na polinome. I na fiziku, s kojom nikako ne izlazimo na kraj. Samo da nas, svojim biranim riječima utješi da će test iduće srijede proći dobro i da ne treba da brinemo. Često smo ga spominjali, prisjećajući se anegdota sa časova. Vjerovatno mu se štucalo svako malo.

Jedno vrijeme ga nisam nikako viđala. Raspitala bih se, kod društva iz škole, gdje nam je učitelj. Čula bih da je dobro, da subotom često prošeta i popije kafu pod platanima. Jedne prilike, sretoh ga, kod parka. Priđoh. Mislim da mu je trebalo punih pet sekundi da me prepozna. “A, vidi ti, moje djevojčice, što je porasla. Više velika cura!” – reče učitelj, a na licu se pojavi onaj isti osmijeh od prije dvanaest godina. Nimalo se nije izmijenio. Bio i ostao gospodin.

Upita me za školu. Rekoh mu, da sam ispunila onu želju iz pismenog zadatka na temu:”Šta ću biti kad porastem?” Iz četvrtog razreda. Da i dalje, sa uživanjem pišem sastave, samo što ih sada čita malo veći broj ljudi. A nekada – samo ON. Vidjeh da mu je baš drago. Znamo se mi. I da nije ništa rekao. Oči ne lažu. Pozdravismo se i svako nastavi svojim putem. Meni, srce ispunjeno što sretoh čovjeka koji je moje djetinjstvo obojio najljepšim mogućim bojama.

Hvala što si se, radi nas, borio i sa vjetrenjačama.

Hvala što si bio učitelj sa velikim U.

Učitelju, živio nam sto godina!

 

Jelena Drapić

Hercegovina Promo, januar 2018.