Prestala sam da dajem savjete ljudima. Zašto? Zato što većina čuje samo ono što im odgovara. I opet uradi po svom.

Rekla sam joj da ode od njega. Da spakuje samo osnovne stvari, lako će se vratiti po ostatak. Sutradan već ili kroz koji dan. Da sačuva bar malo dostojanstva i napusti Njega, koji joj je život pretvorio u sve ono što život, sam po sebi, ne treba da bude. Kroz suze mi reče da će me poslušati, da sam u pravu i da je tu odluku, još davnih dana, trebala da donese.

Sljedećeg dana, umjesto da joj pomognem oko pakovanja stvari, ispijala sam kafu u njenom domu. Ona, blista od sreće. To jutro ju je iznenadio ogromnim buketom žutih ruža. Njenih omiljenih. I bombonjerom. I vaučerom za putovanje. Vikend za dvoje. I ceduljicom na kojoj je, iskrivljenim rukopisom pisalo: “Izvini, mićo, ja sam budala..”

One modrice od juče prekrila je debljim slojem pudera. I crvenim ružem. I osmijehom koji, da može da progovori, rekao bi:”Sve je sada dobro, prošlo je.” A, nije prošlo. Razlog za naredne batine bio je taj što je “zakasnila” kući, sa posla. Cijelih 15 minuta. Uslijedilo je sto i jedno pitanje. “Gdje si bila, gdje se vucaraš, s kim, bolje ti je da priznaš?!” Pa, šamar. Prvi. Drugi. Posle drugog je, kaže, prestala da broji. A on je brojao. Njene navodne greške. I tražio povod da svoj bijes iskaže na njoj.

Ona – dežurni krivac za sve. Kriva – jer je ona sarma od prošlog utorka bila nezačinjena. Kriva – jer ju je kolega sa posla pozdravio juče u supermarketu. Kriva – jer je dobila unapređenje na poslu, jer mora da je šef na nju “bacio” oko. Kriva – jer njena majka stalno uskače da pričuva djecu, a ne neka bebisiterka. Kriva – jer nosi  “prekratku” suknju, svega tri centimetra iznad koljena. Kriva – jer joj se ispraznila baterija na telefonu, pa mu se nije javljala čitavih sat vremena. Kriva – jer diše. Kriva – što postoji. Kriva – što je rodila nezahvalnu i razmaženu djecu koja su ista kao ona. Kriva – što se ne smije na njegove, već hiljadu puta ispričane fazone i šale.

O nasilju ćute zidovi njihovog stana. Jer, on je u društvu o sebi izgradio sliku uglednog gospodina, koji svakog dana, sa aktovkom u rukama, uredno ispeglanom košuljom i savršeno odabranom kravatom od strane Nje, odlazi na posao.

Ona se plaši da progovori. Plaši se šta će reći komšije. I prijatelji. I kumovi. I kolege s posla. Jer, ona je o njemu do sada pričala samo u superlative. Hvalila je svog muža na sva zvona. Počela je i sama da vjeruje u svoje, toliko puta, izgovorene laži.

Znam, teško je otići. Teško je zatvoriti vrata i otpočeti novi život, od nule. Imate djecu. Razumijem. Ali, treba li, zbog djece ostati u takvom odnosu? I kako to, zbog djece? Sutra će, i taj tvoj sin, gledajući vaš primjer, podići ruku na svoju drugaricu, djevojku, suprugu. Djeca su ogledalo roditelja. Zar želiš da tvoj sin bude Njegovo ogledalo?

Presjeci već jednom. Ne dozvoli da te kupi jeftinim poklonima, izvinjenjima, sitnicama koje služe tek toliko da zamaskiraju Njegovo pravo lice, na par dana. U najboljem slučaju, na par dana. Uradiće to opet. I opet. I ti ćeš opet, morati da se pravdaš da su za tvoje podočnjake zaslužni filmovi koje gledaš do kasno u noć. I da ti je ta modrica na ruci, od mlađeg sina koji je sada u fazi da štipa sve živo. I da žuriš kući, sa proslave, zbog toga da ušuškaš djecu pred spavanje, a ne iz straha da ćeš “zaraditi” još jedne batine ukoliko i minut zakasniš. I da si obukla rolku, usred septembra, jer si zimomorna, a ne zato što ti je On prethodnu noć vrat “ukrasio” još jednim pečatom. Ličnim.

Ne živi u strahu. Ne živi od nekih, prijašnjih, lijepih uspomena. Ne živi od zajedničkih, uramljenih porodičnih fotografija na kojima se uredno smješkate i pozirate. Ne živi od onih rijetkih trenutaka kada se ponaša lijepo prema tebi. Jer, lijepo se treba ponašati baš svakog dana. A ne samo onda kada je sve po Njegovom. Kada spremiš Njegov omiljeni ručak, kada djecu odvedeš sama u igraonicu da On može mirno da odspava, kada hodaš na prstima da ga (slučajno) ne probudiš, kada mu šalješ lokaciju kako bi bio siguran da si kod kuće, a ne u nekom kafiću.

Nije kasno da okreneš novi list, a ovaj stari pocijepaš i ostaviš duboko  zakopanog u plakaru starih uspomena. Vrijeme je za promjene. Ti to možeš!

 

Jelena Drapić

Hercegovina Promo, decembar 2017.

 

 

 

Facebook komentari

komentar