Platani. Centar dešavanja. Ispred oglasne table, postavljene preko puta “Foto Moma” mnoštvo ljudi. Tiskaju se, kako bi bolje pročitali nešto, što im je očito privuklo pažnju. Žamor. Približavam se. Zapara mi uši komentar starijeg gospodina, koji se našao u mojoj blizini: “E, moja mladosti..” Među šarenim ceduljicama primjetih smrtovnicu. Plavu.

Ime mi nije poznato. Na slici je djevojka. Dvadeset i osam godina. Knedla mi zastade u grlu. Pročitah sadržaj smrtovnice. I razlog smrti. I one podatke o sahrani. I imena njenih najbližih. Roditelji su joj živi. I braća. Stojim i ne mogu da se pokrenem. Noge, kao od olova. Nešto mi ne da, da se najednostavnije okrenem i odem.

 

Da li to što mi njene godine „bodu“ oči? Što je samo par godina bila starija od mene. Što je tek počela da živi. Što je toliko toga tek bilo pred njom. Što su joj roditelji, pa rekla bih, nažalost još uvijek živi. Što neće imati priliku da više ikada zagrli braću. Što su je čekale neke nove priče, neke nove uspomene, neke nove ljubavi. Što neće više šetati ovim trebinjskim korzom. Što je neće više ogrijati varljivo, decembarsko sunce. Što nije dočekala ni onu bijelu haljinu. Ni svoju djecu u naručju. Što je toliko neostvarenih želja i snova ostalo za njom. Ne znam je. A kao da sam je poznavala. Gledam ovu fotografiju sa smrtovnice. Iz očiju kao da izbija neka nježnost. Zamišljam koliku je volju imala za životom. Da prevaziđe bolest. Da preživi. Da u godinama koje dolaze slavi svaki dan kao drugi rođendan. Da diše punim plućima bez straha da će je to zlo od bolesti odvući u najdublje ponore. Iz kojih povratka nema. Neki bi rekli sudbina. Život. Božija volja. Oči mi se napuniše suzama. Krenuh dalje, put Starog grada, ali slika ove djevojke mi je i u danima koji su uslijedili bila pred očima.

Koliko smo mi ljudi sebični. Ne cijenimo ništa. Ni to što smo se probudili jutros. Ni to što nas ništa ne boli. Što ne moramo da obilazimo hladne, bolničke hodnike, kljukamo se tabletama koje su nam neka garancija da ćemo „pregurati“ taj dan. A sutra, ko zna.

Kako sebično znamo reći da nam fali svašta. Mogla bih nabrajati do sutra. I veća plata. I ormar pun garderobe, jer kao nikada nemamo šta obući. I više putovanja. I stan od više kvadrata. I bolji auto. Zastani! Prekini pohlepno tražiti mane životu koji živiš. Prekini, jer ne znaš kako je kada strepiš kako će proći svaki ljekarski pregled. Kada se pribojavaš rezultata, dijagnoza i mišljenja ljekara. Kada ti život prolazi na operacionim stolovima. Kada obilaziš sve moguće klinike. Za koje si čuo da navodno uspješno liječe sve. Kada se poput davljenika hvataš za svaku slamku spasa. Kada gledaš kako propadaš. Kako gubiš kilograme. I kosu. I živce. I nadu. I volju za bilo čim. Kako se pretvaraš u neku drugu osobu. Ili privid onoga što si bio. Kako kopniš. Kako te parališe strah da se možda sutra nećeš ni probuditi. Kada u onom odrazu na ogledalu vidiš sjenku osobe koja se nekada odazivala na pomen tvoga imena.

Udari sam sebi šamar. Evo, baš ovog momenta. Dok se žališ na stanje u državi, na nezaposlenost, na rate kredita koje ćeš otplaćivati do kraja života. Dok kukaš kako imaš višak kilograma, sjeti se da nekome sada život možda visi o koncu. Dok se žališ na prazan novčanik, sjeti se da bi neko dao hiljade  za još jedan zagrljaj osobe koju sada posjećuje jedino na groblju. Dok praviš spisak poklona koje želiš dobtii za predstojeće praznike, sjeti se da je nekome jedini poklon ruža, koju će neko od najbližih položiti na hladan, mermerni spomenik.

U novoj godini ću vam poželjeti da grlite jače i volite trostruko više. Da se smijete glasnije. Iz duše. Da vrištite kada vam dođe žuta minuta i izbacite svu negativnost iz sebe. Da ostanete duže u krevetu, onih pet minuta, kad vam se prohtje. Da upalite svoju omiljenu pjesmu “na najjače” i plešete po kući. Da kafu pijete u pidžami, sa merakom, dok natenane prelistavate sadržaj omiljenih novina. Da uzmete telefon i okrenete dobro poznate brojeve dragih osoba, eto, samo da im kažete da ih volite. Da za to ne čekate ni Novu godinu, ni rođendan, ni godišnjicu. Jer mnogi su tako zakasnili. Da popravite dan, mjesec, godinu. I drugima i sebi. Čuvajte se. Međusobno. Jer sve želje ovog svijeta mogu stati u onu jednu: SAMO DA SMO ZDRAVO.

 

Jelena Drapić,

HP, decembar 2017.

Facebook komentari

komentar