Isključen telefon. Glas sekretarice koji kao da sluti da nešto nije u redu. Skoro će ponoć. Gdje je do sada? Trebao je doći odavno. U grlu knedla, u grudima nemir. Vrti se po stanu iščekujući zvono na ulaznim vratima. Gleda kroz prozor ne bi li ugledala automobil na parkingu. Nema ga. Apsolutna tišina. „Da mu se nije nešto desilo?“ – razmišlja zabrinuta majka, lomeći prste. Jeza prolazi tijelom. Tražeći po imeniku, zove redom njegove prijatelje. Jedan od njih kaže da je krenuo kući još prije sat vremena. One najcrnje misli joj prolaze kroz glavu. Majka k’o majka. Popio je sigurno koju čašicu više. Voli brzu vožnju. Pokreće ga adrenalin…

Zvono. Spas. Nada. Poletno otvara vrata, ali iza njih nije njen mezimac. Jedinac. Majčina ljubav. Umjesto njegovog lika ugleda policijskog službenika. Igor je imao saobraćajnu nezgodu. Preminuo je na licu mjesta. Prekid filma.

I, gdje žuriš ti? Ti, čiju škripu kočnica slušam po gradskim ulicama? Ti, koji se bahatiš, prolazeći već deseti put glavnom ulicom, kako bi svi primjetili tvoj novi automobil?! Šta je toliko hitno da ne može sačekati pet, deset, petnaest minuta? Vrijedi li tvoj život više od osjećaja adrenalina dok „udaraš“ po gasu?

Misliš li na svoje roditelje? Na majku, koja će provesti još jednu besanu noć iščekujući hoćeš li se živ pojaviti na kućnim vratima. Na oca, čija si zamjena. Na sestru koja u tebi vidi uzora. Na ženu, koja te čeka sa postavljenom večerom na stolu.  Na djecu. Koja ušuškana u krevetićima čekaju tvoj poljubac pred spavanje, za laku noć. Na djecu koja bi, zarad tvojeg hira za brzom vožnjom mogla ostati bez oca. Na prijatelje sa kojima svake subote ideš na utakmice.

Sjeti se svih onih koje je brza vožnja odvela u ponore iz kojih povratka nema. Sjeti se svih onih čije je porodice brza vožnja zavila u crno. Sjeti se svih onih koji danas žive u invaliskim kolicima, zbog proklete brzine…Sjeti se!

Razmišljaš li, kada sjedneš za volan, ne vežeš pojas i „letiš“ bulevarima da je jedan sekund dovoljan da okončaš svoj život? Sekund! Da ugroziš druge. Nevine. Ni krive ni dužne. One koji su se pukim slučajem zadesili baš tu, u tvojoj blizini. Razmišljaš li?!

Ne moraš stići prvi. Ne moraš stići prije svih. Bitno je DA STIGNEŠ. Ne dokazuje se muškost za volanom, upamti. Ne junači se! Ne pretiči! Vjeruj, nećeš zadiviti nikoga tom divljačkom vožnjom. Nećeš dobiti ni nagradu za vozača godine. Ali, ono što ćeš dobiti opreznom i savjesnom vožnjom vrijednije je od bilo čega. ŽIVOT.

Zato se ne ljuti kada dobiješ još jedan SMS sadržaja: „Pazi kako voziš.“ Mnogi nisu poslušali te savjete. Mnogi sada putuju nebeskim plavetnilom. Negdje gore, gdje nema brzina, ni kočnica.

NE BRŽE OD ŽIVOTA. Uspori. Udahni. Uživaj u onome što vidiš pokraj puta. Ne izazivaj sudbinu. Idući put, kada sjedneš za volan neka ti pred očima budu oni koji tvoj život čine potpunim. Trebaš im. Trebaš ih. Polako vozi, neko te čeka. I voli.

 

J.D. / HP, avgust 2018.