Trčim ka peronu. Tek sada shvatam koliko nisam u kondiciji. Vučem kofer, a u drugoj ruci torba sa laptopom. I kesa puna grickalica. Za puta, da se nađe. Zadihana, ulijećem na prednja vrata i razočaranim pogledom prelazim preko zauzetih sjedišta. “Tako ti i treba, kad ne krećeš na vrijeme, eto ti sada tvoje šminkanje i sređivanje” – prekorijevam samu sebe i nekako se provlačim do sredine autobusa. Jedno slobodno sjedište desno, do prozora. Na ovom, lijevom, sjedi djevojka. Ne skida pogled sa časopisa, koji joj je prekrio polovinu lica. “Izvini, mogu li da  sjednem do tebe?” – upitah, a ona samo klimnu glavom i nastavi da zuri u stranice nekog tabloida.

U torbi prepunoj raznoraznih ženskih potrepština, nemoguća je misija izroviti autobusku kartu. Karmin, maramice, rokovnik, još jedan karmin… Aha, evo je, karta! “Em kasnite, em stojim ovdje pet minuta dok nađete kartu, mora da je zaljubljenost razlog rasejanosti” – reče kondukter, namignu i prođe dalje. Gledam zamišljeno kroz prozor i brojim sekunde kada ću, iscrpljena od današnjeg dana, utonuti u san.

“Hoćeš čipsa?” – upita me piskutav, ženski glas, a ja pogledah prvi put svoju saputnicu direktno u oči. “Ne mogu sada, rekoh, biće mi muka”. Vjerovatno sam i koji sekund duže od primjerenog, zadržala svoj pogled na njenim tamnoplavim očima. “Bože, tako me podsjećaš na nekog, ali ne mogu da se sjetim na koga”- govorim joj, a u glavi mi se film polako razvija. Pa, Anđela. Išle smo zajedno u vrtić. Prepirale se oko lutaka. I prve simpatije. Dijelile onu mazu krema i čaj od kamilice. Stanovale smo ulaz do ulaza. Išle zajedno na glumačku sekciju. I na recitatorska takmičenja. Udaljile smo se vremenom.

Viđala sam je poslije. U prolazu. Po hodnicima osnovne škole, kasnije srednje, a poslije… Čula sam samo da je otišla u Beograd. Trbuhom za kruhom. I ništa više. Promijenila se. Fizički. Nije ni nalik onoj djevojci koju sam poznavala. Na njoj su, jedino oči ostale iste, nekako tužne. Sada je plava. Kratku, paž frizuru zamjenila je duga, valovita kosa. Bode mi oči ovaj pirsing na obrvi. Ne mogu, a da ne primjetim, da je radila još neke estetske korekcije. Silikoni u usnama i grudi povećane, za bar dva broja.

Kaže, snašla se u Beogradu. Otvorila je kozmetički salon. Ima stalne mušterije. Kupila je, kaže, stančić. Na Bežanijskoj kosi. Povremeno radi i kao model. Ide na neka fotografisanja. Putuje.  Pokazuje mi fotografije na tabletu. Mahom fotografije iz izlaska, gdje sjedi u separeu okružena muškim društvom i gomilom pića na stolu. Ljeta više ne provodi, kao nekada, u Crnoj Gori. Smorila je, kaže.

Autobus staje. Vozač, preko razglasa, govori kako je kvar ozbiljan i mora pozvati majstora. Što će potrajati. Anđela prva negoduje. Prezire, kaže i ove naše autobuse, bez klime, bez interneta. I ova neudobna sjedišta. I grad bez aerodroma. Navikla je da putuje avionom. Da li da je zaustavim i pitam kako je, u međuvremenu, za ove godine otkako se ne družimo postala takav snob? Prećutaću, neka.

Slušam je. Pažljivo. Promijenila je naglasak. Govori ekavicu. I ubacuje ono “bre” i gdje treba i gdje ne treba. Gledam je i pitam se gdje je nestala ona skromna i fina djevojka, lijepog kućnog odgoja? Nema je.

Primjećujem ogroman prsten na njenoj desnoj ruci. Upitah je za ljubav. “Pa, u vezi sam. Otvorenoj. On ima slobodu, ja imam slobodu. Svako radi šta hoće. Znaš, nisam ti ja pristalica braka.” U nastavku razgovora mi ispriča kako je taj gospodin po zanimanju biznismen, čije su firme raštrkane po cijeloj Srbiji. Finansira je, a ona novac šalje roditeljima u Trebinju. Rijetko dolazi u Hercegovinu. Izgradila je novi život, tamo negdje i ništa je, sem porodične kuće i roditelja koji su već zašli u ozbiljne godine, ne veže za ove krajeve. Opet ćutim.

Interesuje se za moj život. Rekoh joj da sam završila fakultet i da se nadam poslu u struci. Zapara mi uši njen smijeh. “Pa, ko još vjeruje u to?” – reče i prevrnu očima. “Ti sa tom diplomom, draga moja, možeš da se slikaš. Ili da je uramiš pa da ti stoji tako, za ukrasa. Jedno od to dvoje” – sa ironijom u glasu izusti Anđela. “Mani se ti novinarstva, nego gledaj, da se učlaniš u neku modnu agenciju. Šta ti fali? Tu su pare, ne budi luda!” – “posavjetova” me stručno nekadašnja drugarica.

Osjetih tup bol u glavi. Malo, od Anđeline priče, malo od autobusa koji se, čini mi se, vukao sporo kao nikada do tada. Požalih joj se na glavobolju, i uz izvinjenje, stavih slušalice na uši. Kakav spas. Zahvaljujem se, u sebi, onome ko ih je izumio. Za bijeg. Od ljudi. Od priča koje zamaraju uši. I zdrav razum.

Ostatak puta sam se pravila da spavam. Po dolasku na stanicu, rastale smo se, uz obećanje da ćemo popiti kafu, nekad, kad dođe u Trebinje. A znam unaprijed da nećemo. Dok čekam taksi, Anđela me pozdravlja iz džipa zvukom sirene. Auto nestaje u oblaku prašine, a ja ulazim u taksi, nemajući želju da progovorim ni riječ sa taksistom.

Teško prihvatam činjenicu da se ljudi mijenjaju. Da nisu ono što su bili nekada. Da su promijenili svoja uvjerenja. I ponašanje. Neke ljude bolje da nismo ni sreli. Ako treba da biram, biram da je se sjećam sa onom palmicom na vrh glave, kariranom košuljom koja je, tih godina bila poslednji krik mode i patikama što svijetle. To je moja Anđela. Ova danas je iz neke druge priče.

Jelena Drapić

Hercegovina Promo, decembar 2017.

Facebook komentari

komentar