Stojim pred izlogom. Aranžmani raznovrsnog cvijeća ne olakšavaju mi izbor. U moru crvenih, primjećujem buket blijedo narandžastih ruža, stidljivo smještenih u ćošku. Ne volim formalne datume. Ne volim ni “formalno” cvijeće. Što moraju biti crvene ruže, ko to kaže? Uzeću baš ovaj buket. Poseban. Drugačiji. Ulazim u cvjećaru, čekajući da se prvo usluži grupa neodlučnih žena. „Gdje te vodi onaj tvoj večeras?“ – cvjećarka pita gospođu  koja onako, iz punih usta odgovara:“U restoran na večeru, rezervisao Boga mi. Svekrva će pričuvati djecu. Zna se da sam glavna danas.“ Žene se horski nasmijaše na izjavu dotične gospođe. Danas je ona glavna. A sutra, devetog marta? Hoće li čarolija zvana „ja sam glavna“ trajati samo 24 časa? Ili?

Osme martove svog djetinjstva pamtim po tome što bih, od novca koje je tata prethodne večeri krišom stavio u moj novčanik – kupovala mami poklon. Pamtim ih i po tome što bih nevještim rukopisom na poleđini kolaž papira ispisivala čestitku. Stihove znam i danas: „Danas je 8. mart, praznik je mamice tvoj, čestitam ti ga srdačno i primi poklon moj!“ Pamtim ih po „takmičenju“ ko će nastavnicama donijeti najljepši poklon?! Pamtim ih po priredbama za koje sam danima uvježbavala pjesmicu i koreografiju. Pamtim ih po haljinicama za svečane prilike, mašnama u kosi i svijetlo rozom karminu, koji je, eto, jednom godišnje bio dozvoljen.

A danas.. Je li Međunarodni dan žena izgubio smisao? Jesmo li, od silnih sniženja u šoping centrima zaboravile šta Osmi mart zapravo predstavlja? Je li nam bliska činjenica da su 1857. radnice tekstilne industrije u New Yorku osnovale  prvi sindikat  i izašle na demonstracije žaleći se na tadašnje uslove rada i niske plate. Je li nam poznato da je 1910. u Kopenhagenu održana  prva međunarodna ženska konferencija na kojoj je na prijedlog Clare Zetkin ustanovljen Međunarodni dan žena, kao dan u kojem će sve žene svijeta moći zahtijevati svoja prava i poboljšanje uslova rada?

Kakva je danas pozicija i uloga žena? Je li socijalna, ekonomska i politička rodna ravnopravnost zapravo misaona imenica? Osmi mart je dan kada se prisjećamo borbe za ženska prava, ali jedno moramo imati na umu – ta borba i dalje traje.  Htjeli mi da priznamo ili ne, žene današnjeg doba su etiketirane. Nezaposlenost, niže plate i stereotipi samo su neki od izazova sa kojima se žena modernog doba suočava i nosi. Društvo nam nameće standarde. Koje kao moramo ispuniti. Dovoljno je da prelistamo časopise i pogledamo televizijske reklame. Sa naslovnih strana i malih ekrana smiješe nam se „super žene“ – našminkane,bez ijedne bore, zategnute,bez grama celulita. Pred ženu današnjice postavljen je zadatak zvani: „biti žena,majka,kraljica“. Ako ne ispunjavaš neki od navedenih kriterijuma – nešto nije u redu sa tobom!?“

Služi li nam 8. mart za šminkanje realnosti u kojoj su kao žene ravnopravne, a zapravo nisu? Gledamo li svakodnevno, onako s dozom ravnodušnosti, kako se žene zadovoljavaju ulogom domaćice, dok čekaju muževe sa posla, sa postavljenim ručkom i kolačem od višnje za dezert? Jer su odgojene da je uloga domaćice najadekvatnija. Jer su vaspitane riječima:“Zna se ko vozi traktor, a ko otvara kapiju..“ Današnja žena je poput hobotnice, rastrgnuta na sto strana. Zadužena za porodičnu idilu, neispeglane košulje, prašinu na policama. Jer misli da ne zaslužuje više. Jer misli da ne može više. A može.

Čujete li često predrasude o ženama u politici? Kao, šta će one tamo, što za šporetom ne miješaju ajvar da ne zagori?! One su u društvu označene kao jezikare, kao one koje su svakom loncu poklopac, kao one koje uvijek imaju nešto za reći. A muškarac koji se bavi politikom je uspješan poslovan čovjek koji slijedi svoje ciljeve i doprinosi društvu. Zamisli?!

Zato ne želim cvijet jednom godišnje. Želim poštovanje svakoga dana. Poštovanje i naklon do poda za sve majke, bake, sestre, tetke – žene!

Želim da se i u poslu i u svakodnevnom životu manje gleda ko je muško, ko je žensko. Želim  da se, ako već treba, djelimo na manje i više sposobne. Želim da svi imamo jednake šanse, bez da me u startu odstrane sa spiska jer…Žena sam.

Želim da mi dužina suknje ne bude mjerodavna za uspjeh na poslu. Želim da se moj glas čuje svakoga dana. Zato, drage dame, nemojte se zadovoljiti danas komadom nakita. Skupocjenim parfemom. Večerom u obližnjem restoranu. Komplimentima datim reda radi. Ne čekajte jedan dan u godini da se provedete i opustite. Pronađite vrijeme za sebe jer vi to zaslužujete.

Drage žene, budite hrabre, jedinstvene i sasvim svoje. Izađite iz sjenke. Ne kalupite se, ako ste rođene da se ističete. Koračajte hrabro, u visokim potpeticama, u susret snovima i ambicijama. Srećan vam ovaj i svaki naredni dan!

A vi muškarci, ako se pitate šta danas pokloniti ženi, odgovor je jasan – POŠTOVANJE I LJUBAV. U velikim količinama. Ne štedite.

 

HP, mart 2018.

 

Facebook komentari

komentar