Zazvoni telefon. Jednom samo. Neko te „trznuo“. Ili „cimnuo“. Kako je kome volja. Onda, od silnog uzbuđenja zoveš najbliže drugarice i pitaš ih da nemaju one slučajno taj, „skriveni“ broj. Pričekaš onih pristojnih, pet do deset minuta i ti uzvratiš „cimanje“. U najboljem slučaju dobićeš uskoro SMS. Uslijediće dopisivanje. Smiješ se, dok čekaš da se telefon oglasi i ugledaš ono pisamce na displeju. Neizvjesnost. Ko li je? Da nije onaj novi komšija, Igor, sa trećeg sprata? Odakle mu broj?

Fiksni telefon. Onaj, “na okretanje”. Onaj, od koga ti se ukoče  prsti dok ne potrefiš pravi broj. Moj je bio drečave, zelene boje. U kući vječita trka ko će prvi podići slušalicu. “Što ne zove? Rekao je u pola šest, prošlo je deset minuta?” Sa druge strane žice, onaj nesrećni momak bije bitku sa samim sobom. Valja biti junak. Skupiti hrabrost, pa je nazvati. Smišlja šta će joj reći. Kojom bojom glasa? “Šta će ako zamucam, ako se zbunim? Šta ako ona nije kod kuće, pa mi se javi njena majka? Šta ako bude zauzeta linija? S kim li priča? Ima li drugog udvarača?”  Onda, kada se konačno uspostavi veza i zatvore vrata od dnevnog boravka, da ne slušaju ukućani, kreće priča. Potraje to. Ali hajde, ovi loko pozivi su džaba.

Nije bilo Vibera. Ni WhatsApp-a. Ni Instagrama. Ni Twittera. Fejsbuk, tada tek u začetku, služio je da okupiš rodbinu. “Za prijatelje“ dodaš  društvo iz škole. Pa onda rođake, strine, ujne. Sve po redu. I tetke. Tetke obavezno. Ne bi li ti, ispod svake fotografije ostavile komentar:”Kako si mi porasla, sva si na tetku”. I tu ga veži.

Da neko skupi hrabrosti da te pozove na sastanak, susret iliti danas popularno rečeno dejt, trebalo je je proći dosta vremena. Na stotine razmjenjenih SMS-ova. Pa ti nestane kredita. Pa maltretiraš mlađu sestru, da trkne do trafike, da ti dopuni kredit jer valja odgovoriti potencijalnom momku na poruku. Nagovaraš drugarice da obiđete deseti krug, s mosta na most, samo da bi ga srela. U prolazu. I tih par sekundi ti toliko ispuni srce. Čini ti se, dotičeš nebo. Ono sedmo.

Za prvi sastanak obično se birala picerija u Starom gradu. Ili gradski park. Eventualno, šetnja oko bregovačkog bazena. Sladoled kod Pažina. Poslije dovoljne količine unesenog šećera slijedi i čuveno pitanje:”Hoćeš da se zabavljamo?”

Kroz par viđanja, izlet na Crkvini. Kupljeno “Kinder jaje” kao znak pažnje. Ili one, početne zaljubljenosti. Ubere ružu, negdje usput u komšijskoj bašti, pa se još  pravda kako cvjećarka nije imala kada da je nešto uređuje, dodaje mašne i slično. Bio kraj radnog vremena.

Pa te prati kući. Sačeka da otključaš vrata, uputi još jedan pogled i ode. Tako je udvaranje, ašikovanje ili muvanje izgledalo prije recimo, nekih deset godina. Manje – više. Danas je drugačije. Danas nema više čekanja pokraj telefona. Danas čekamo samo onaj karakterističan zvuk. Da nam stigne mejl. Ili poruka na Viberu. Da nam neko, ko nam se iz viđenja dopada, pošalje zahtjev na Fejsbuku. Prvi. Pa, neće valjda žena slati zahtjev prva?

Poslije tog zahtjeva, uslijedi poruka. Među top tri sigurno su:”Šta radiš?”, “Imaš li dečka?”, “Hoćeš na kafu?”. Direktno. Bez onog prethodnog upoznavanja. Bez onih hiljadu razmjenjenih SMS-ova. Bez da me pita koju boju volim. I šta slušam od muzike. I jesu li mi draži domaći ili strani filmovi. I koji mi je omiljeni slatkiš. I gdje izlazim. I s kim se družim.

Ako je nekada prvi pokazatelj da ti se neko dopada bio osmijeh, pogled ili parče papira na kojoj bi ispisao riječi: “Dopadaš mi se, mogu li dobiti broj telefona?” – danas je to svakako lajk. Kao da tim jednim klikom na nečiju fotografiju želiš da poručiš:”Lijepo izgledaš, daj mi šansu!”. I to funkcioniše po principu: lajkom ću te, lajkom ćeš me. Ako uzvratiš, taj čuveni lajk, vjerovatno će osoba, sa druge strane ekrana pomisliti da želiš da ostvariš neku komunikaciju. Što ne mora uopšte da bude istinito. Lajk kao lajk. Ali danas, pogotovo na društvenim mrežama, sve se shvata pogrešno.

Možda jer ljudi nemaju hrabrosti da priđu jedni drugima uživo. Manimo se društvenih mreža, komentara, lajkovanja. Djevojke, kada vam je posljednji put neki dečko prišao uživo i uputio  kompliment? Momci, kada ste vi posljednji put uživo rekli nekoj djevojci da je lijepa, privlačna, interesantna? Na društvenim mrežama su svi jaki. Uživo – “svi junaci nikom ponikoše”. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe, u kafiću. Za jednim stolom samo djevojke. Za drugim samo momci. Ono što im je zajedničko jeste buljenje u telefon. I mogao bi proći voz, baš tuda, ali ne bi primjetili. Oni su u svom svijetu. Vrituelnom doduše.

Jeste, napredovale su tehnologije. I idemo u korak s vremenom. Ali, gubimo li sebe, onako usput? Ubijamo li romantiku i povezanost jedni sa drugima, svakim novim izumom? Komuniciramo često virtuelno, a udaljavamo se uživo.

Zavidim ljudima koji su živjeli i voljeli se u nekim drugim vremenima. U onim, kada su se pisala pisma. Kada bi se onom poštaru, što raznosi koverte, obradovali kao najrođenijem. Kada su se na poleđini crno – bijele fotografije ispisivali datumi. Sa posvetom. Kada su se ljudi više poštovali. Kada im nije trebao onaj katanac  i datum zabavljanja, u opisu na Instagramu da potvrdi njihovu ljubav. Možda da ovu praksu: lajkom ću te – lajkom ćeš me, zamjenimo sa: poštovanjem ću te, poštovanjem ćeš me? Možda da ugasimo telefone, a “upalimo” osjećanja.

 

Jelena Drapić

HP, decembar 2017.