„Moramo je operisati, ide noć“ – čujem, kroz neko maglovito sjećanje glas ljekara, dok me bol opominje da ostanem pribrana. Čini mi se, da su prošle sekunde, a već sam se našla na operacionom stolu. „Ne sekiraj se, nećeš se sjećati ničega nakon ovoga“ – hrabri me i držeći za ruku, svu mokru od znoja, pomiješanog sa strahom i strepnjom od samog ishoda – daje anesteziju. Sljedeća slika na filmskoj traci moje memorije jeste da sam onu hladnu, operacionu salu, zamijenila krevetom u šok sobi. Tišina. Mukla. Ona neprijatna. Koja čini se reže vazduh. Zidovi okrečeni u čisto bijelu boju, a pojedini dijelovi  tek prošarani sa svijetlo –zelenom, koja sama po sebi odaje utisak depresije i manjka živosti. Prostorija koja odiše onim, dobro poznatim, bolničkim mirisom koji evocira na ružne uspomene i posjete ljudima, koji su ležali, baš tu, na tim istim, istrošenim krevetima, a više nisu među živima.

San na oči ne dolazi. Zatvoriš ih na tren, a u glavi ti hiljadu i jedna misao. Kroz blago otškrinuta vrata, iz kojih dopire tračak svjetlosti, vidim samo bijele, drvene klompe, koje odzvanjaju i svakim korakom koji uslijedi remete malopređašni mir. Odjedanput – sirena. Ona alarmantna, od koje bi mi se i kada bih je prije čula negdje na ulici, prevrnuo želudac. Već za koji sekund, hodnikom ispred naše, bolničke sobe projuriše  nosila sa točkovima na kojima je ležao neko. Ne želeći da upamtim lice skrenuh glavu.

Oko mene svi kreveti popunjeni. Bolesnici uglavnom stariji ljudi. Na krevetu, preko puta mog, leži baka. Priključena na infuziju i čini mi se sto i jednu, za mene nepoznatu,  cjevčicu. I sada, dok kucam ove redove, u ušima mi odzvanjaju njeni jauci i zapomaganja. Ošamućena od bolova, u onim najtežim trenucima, tik pred smrt, dozivala je svoje najbliže. Poimenično. Prvo sinove. Pa, unučad. Posmatram njene staračke ruke, nijeme svjedoke poznih godina, modre od silnih injekcija. Pogled joj se gubi negdje u daljinu. Jedini znak da je još živa jeste taj što diše. Više uzdiše. “Bože,uzmi me, da se ne patim više ovako.” Rečenica koja, poput eha odzvanja bolničkom sobom. Iznova i iznova. Nikada ranije nisam gledala kako neko, baš tu, pred mojim očima – kopni. Medicinske sestre se oko nje smjenjuju kao na pokretnoj traci. “Da samo mogu umrijeti” – baka opet promrlja jedva čujno. “Neka, bako, svima će doći sudnji dan” – reče joj medicinska sestra i produži dalje do drugog pacijenta.

Sudnji dan. Svima će doći. Pa, što onda toliko jurimo sutra, a zaboravljamo danas? Nažalost, tek kada nam se nešto desi postajemo svjesni one krilatice “iskoristi dan”. Ma kakav dan, iskoristi svaki momenat!Sekund!Ostavi nesuglasice, svađe, rasprave iza sebe. Ostavi loše ljude iza sebe. Ostavi loše prilike tamo gdje  trebaju biti – iza tvojih leđa. Otresi sa sebe tonu briga koje te muče  i leže na duši kada uveče legneš u postelju. Zahvali se svako jutro. Čim ustaneš. Hej, ustao si! Zahvali se opet. Na tome što dišeš. Što ne primaš terapiju u četiri ujutru. Što ti ne vade sto i jedan nalaz da ustanove konačno šta je uzrok bola tvoga tijela. Što ti  medicinska igla nije najbolja drugarica, sa kojom se susrećeš svakog dana. Što te doktori ne obilaze u cik zore, u vizitu, posmatrajući te sažaljivim pogledom uz ono obavezno:”Biće to dobro..:”

Kroz koji dan pređoh na drugo odjeljenje. Krevet do mene prazan. Uredno zategnut. Na onom do vratima leži  gospođa, nekih srednjih godina. Pita me zbog čega sam tu. Odgovaram, tiho, iscrpljena od svega. „Na mlado je, život je pred tobom, da ti samo znaš šta sam ja sve predeverala preko svojih pleća…“ –govori mi, unoseći malo pozitive u onih nekoliko kvadrata, čije prozore i sunčevi zraci zaobilaze u širokom luku.

Zidovi, tanki kakvi jesu, čine da se sve čuje. Utorak uveče. Gluvo doba noći. Plač dječaka iz sobe pored potresao bi i onog najbezosjećajnijeg. Bože, on je dijete, zašto?! Njegov plač me podsjeti i na malu Sofiju, za koju su Trebinjci par dana ranije pokrenuli humanitarnu akciju. Njegov plač me podsjeti na svu djecu svijeta koju liječimo SMS porukama. Dječakov plač koji se orio bolničkim holom podsjeti me na svu patnju roditelja koje zadesi takva nesreća, da su osuđeni da gledaju patnju onih koje im život znače. I kojima su život darovali. I na one silne novčane cifre, brojeve žiro – računa, ispisane krupnim slovima na ekranima uređaja, neophodne za nečije operacije. Transplatacije. Oporavke. Dječakov plač me podsjeti na mnogobrojne  apele roditelja iz kojih očajnički vapi samo jedna želja – za ozdravljenjenjem. Zar ljudski život ima cijenu koja se tako surovo iskazuje nekim brojkama? Zar jedna prolivena dječija suza vrijedi svih novčanih valuta ovoga svijeta?

Ujutru me nazva drugarica. “Treba li ti šta?” – upita. Nasmijah se. Zaboliše me, na momenat, rezovi od rane. Došlo mi je da onako, iz sveg glasa vrisnem: NE TREBA MI NIŠTA! Trebala mi je ova lekcija, jedan mali pad, kao opomena za svaki naredni put kada kažem:”Treba mi ovo…Ili ono.”

Treba mi da, čim izađem odavde, podijelim svu onu garderobu koja se godinama vuče po ormarima,a ne nosim je. Treba mi da presložim stalažu sa knjigama, na kojima stoji prašina,  a niko ih ne čita. Treba mi da izbrišem kontakte telefona od ljudi iz imenika, koji se ni sada, kada su trebali, barem iz kurtoazije da pitaju kako sam – to nisu učinili. Treba mi da počnem sebe stavljati na prvo mjesto.

Sjetih se da sam negdje, nekada, pročitala da čovjek treba jednom godišnje otići u bolnicu, ludnicu i na groblje, da provjeri da nije tamo i da ponovo shvati koliko je njegov život lijep. Pmislih koliko istine u ovoj, naizgled, lakomislenoj rečenici.

I znate šta? Idući put, kada vas neko upita kako ste recite:”Dobro, što i tebi želim”.

I zaista, danas me ne boli ništa. Dišem. Danas imam sve što želim. Danas volim sve što imam.

 

Jelena Drapić/ Hercegovina Promo, februar 2018.