Da si ovdje,  ušao bi u sobu, tiho, na prstima i probudio me. Rekao bi mi da je već šest sati i da polaznik samo što nije stigao. Valja ga posuti pšenicom, kada pređe prag. Na stolu bi me sačekala isječena pečenica. Oblande, čupavci i tvoje omiljene – šape. Drva bi pucketala iz starog smederevca, jer si ustao prije svih nas da naložiš vatru. Da se ne prehlade djeca. Uvezao bi svijeće crvenim koncem. Onoliko svijeća koliko je nas, ukućana. Pomolili bismo se zajedno i mirbožili. Po onom plamenu svjeća, znao si procijeniti kakva će nam biti, nastupajuća godina. „Biće napretka“ – rekao bi, pomazivši me po kosi. Šapnuo bi mi krišom, da je baka, tokom pravljenja česnice, malo viljuškom dodatno “išarala” jednu stranu, pa da ja tu prelomim. I bude novčić. Uvijek.

Sjećaš li se kada sam, one jedne godine, zaspala, uvaljena u fotelju pored šporeta baš na Božić? Probudio si me da me „upozoriš“ kako ću ono što radim na Božić raditi cijele godine. „Možda je bolje da uzmeš malo knjigu“ – našalio si se. Od tada, baš vodim računa da mi se „ne omakne“ da zaspim na Božić. Uzmem i knjigu, iako me već godinama u njoj ne čeka novčanica, koju si ti, „slučajno“ ubacio, kao nagradu za one petice u svjedočanstvima. I tablicu množenja, oko koje si mi pomagao onda kada je zapelo –  znam odlično.

Znaš, i dan – danas kada se približavam kući, pomislim da ćeš me čekati na kapiji. Da ću se zaletjeti iz auta da ti potrčim u zagrljaj i popravim onu kapu, što je nekako uvijek išla malo na lijevu stranu. Ne dam da je sklone sa čiviluka. Neka stoji. Kada vidim nju – vidim i tebe. Sijede, oštre kose, modro plavih očiju i usana razvučenih u osmijeh, jer za drugo znao nisi. Po blagoj naravi, toplom gostoprimstvu i pomoći, kad god zatreba – svi su te znali. Za svakog, pa i usputnog prolaznika imao si otvorena vrata, čašicu razgovora i ispruženu ruku.

Dok sjedim na terasi, pred kućom, čini mi se da te mogu vidjeti kako pažljivo, vodeći računa da se ne posiječeš, briješ bradu. Kako namještaš dugmad na košulji. Kako uzimaš današnje novine, prelistavajući ih sa užitkom i komentarišeš dešavanja u svijetu. Nisi završio neke visoke škole, ali bio si načitaniji od mnogih, daleko obrazovanijih. Milina te je bilo slušati. Upijala sam tvoje riječi. Na mene si prenio naviku da gledam Dnevnik. Onaj, u pola osam. I danas to radim. Ali, nema tebe. Da zaspiš, u sred televizijskog programa i da mi, nakon što sklonim daljinski iz tvoje ruke kažeš:”Samo sam malo preklopio oči. Od umora”.

Sjećaš se kada si mi dozvoljavao da kredama u boji išaram cijela vrata od podruma? “Sve je za djecu”. Branio si me, uvijek i svuda. E sada, tu istu igru nastavljaju tvoja praunučad.. Pričam im o tebi. Pokazujem stare, pomalo izbledjele fotografije. Stefan te je malo i upamtio, a u međuvremenu smo dobili i mezimicu – Saru. Igraju se u avliji. Pokazala sam im i one domine, koje si držao u plakaru. Fališ da odigramo jednu partiju. Da me pustiš da te pobjedim.

Nedostaješ i da mi u povratku sa polja, doneseš do vrha napunjenu onu bijelu, plastičnu kanticu sezonskim voćem. Kupine, maline, jagode, ubrane iz tvojih ruku, imale su posebnu slast. Da mi iskominjaš šipak, da ja ne bih isprljala ruke. Da utočiš onu malu čašu vina poslije ručka i kažeš mi da uzmem gutljaj. Zdravo je.

Svaki praznik me asocira na tebe. Na to, da je ono mjesto u vrhu stola nepopunjeno, prazno. Fališ i danas, na Božić. Falio si i juče. Da uneseš badnjake, na ognjište. Da onim svojim, blago promuklim glasom kažeš:  “Nazdravlje vam Badnje veče.” Da se jedva suzdržim da ne prasnem u smijeh, dok te posipam pšenicom po onom sivom kaputu, i odgovaram sa: “Sve ti zdravo i veselo bilo.” Fališ. Da ti sjedim u krilu, dok okrećeš veselicu i pričaš neke priče iz svoje mladosti. Koliko si pješačio do osnovne škole. Kakva  sjećanja nosiš iz vojske. Kako si išao na sjela. Upoznao baku. Kako ste, zajedničkim snagama, od nule napravili kuću. Stvorili dom. Porodicu. Stub koji si ti održao čvrstim i neuništivim.

Nema dana da te se ne sjetim. Znaš, svakog 12. maja, na dan tvog rođendana i datum kada se proslavlja Sveti Vasilije Ostroški, po kojem si dobio ime, upalim svijeću. Ispričamo se mi često. I dugo. Posjetim te. Pokraj tvoje “druge kuće”. Pitam te svašta, ali umjesto odgovara, odzvanja samo staro zvono sa crkve. Znam da bi mi, da možeš, sa nekog oblaka nebeskog plavetnula šapnuo:“Bravo mala, baš si dobro ovo sročila..“

 

Jelena Drapić / Hercegovina Promo, januar 2018.

Facebook komentari

komentar