„Gdje se fotografiše za pasoš?“ Službenica mi pokaza vrata. Naravno, kako to obična biva, ona pred kojima je najveći red. „Jesam li mogla izabrati neki drugi dan sem ponedjeljka, kada su, izgleda svi odlučili da izvade dokumenta? – mrmljam u sebi, nervozna, što mi je i ona kafa na stolu ostala ohlađena i nepopijena. Srećnici koji su tog jutra uranili, imali su privilegiju da sjede. Omladina uglavnom. Među nepoznatim licima, prepoznah jedno. Mitar. Rođak. „Opet negdje putuješ, pa dokle više?“ – rekoh mu, a on se šeretski nasmija i reče: „Dok me ne smiri koja.“

Kroz priču mi reče kako ide za Njemačku. Dobro, pomislih, na sedmicu, dvije, ništa duže, sjećam se da je imao neke prijatelje gore. „Idem za stalno. Ne mogu ja ovo više da izdržim, majke mi. Posla nema, a od ljubavi se ne živi.“ Slegnuh ramenima, više u znak odobravanja. Šta da kažem? Ako on, koji je završio Medicinski fakultet, u roku, sa gotovo svim desetkama u indeksu i odrađenom praksom ne može da pronađe posao – čemu da se nadaju drugi?

Prozvaše moje ime i prezime. Nabacih za čas ozbiljan izraz lica, sačekah da aparat „škljocne“ a vidno nervozna teta sa druge strane stola mi reče da dođem opet za 15 dana. Biće gotov. Izađoh, pozdravih Mitra uz napomenu da me pozove na kafu prije nego ode. Da se ispričamo kao ljudi, a ne ovako u holu. Izrevoltirana njegovom pričom, sjedoh „za tastaturu“ i napisah ove redove. Žuljalo me. Na duši.

Sve više mladih odlazi. S koferima koji su do vrha ispunjeni neostvarenim očekivanjima, nadom za nekom ljepšom budućnosti i obećanjima koja su ostala samo na riječima. Kako da ih krivim? Odlaze jer ih boli nepravda. Odlaze jer im je dosadilo da u onu plavu fasciklu slažu odbijenice za posao. Borba za golu egzistenciju nadjačala je optimizam. Odlaze nam doktori, pravnici, ekonomisti, inženjeri. U potrazi za boljim životom. Boljim od onog koji im je rodna zemlja ponudila. Idu tamo gdje će se njihova diploma i sati provedeni nad knjigom vrijednovati. I naplatiti. Tamo, gdje će sebi, zahvaljujući svom radu moći priuštiti sve ono o čemu su, u svojoj zemlji, nažalost mogli samo da maštaju. Djeci bolje i kvalitetnije obrazovanje. Odrastanje u nekom kulturnijem okruženju. Neće morati da razmišljaju kako će onih petsto maraka razvući do prvog u mjesecu. Čime će napuniti frižider? Od čega platiti kiriju? Odakle će stvoriti novac da plate djetetu ekskurziju? I nove patike u septembru.

Gubimo školovan i profesionalan kadar na svakom koraku. Naši ljudi služe drugima u tuđini. Tamo u „obećanim zemljama“. Žive. A ovdje bi, možda, samo životarili. Ko smo mi da osuđujemo druge? Ko smo mi da ih nazivamo izdajicama? Većim ili manjim patriotama? Svako ide gdje mu je bolje.

Jeste, svaka medalja ima dvije strane. Otuđe se ljudi. Tamo, u tim „obećanim zemljama“. Brz tempo života, mnoštvo obaveza i svjetla velikih gradova ih progutaju. Ne viđaju se, ne druže, nemaju kad. Ne idu, za Jovanjdan, kao mi ovdje, na pet mjesta. S kesama punim ića i pića i najcrvenijom jabukom, što smo na pijaci mogli pronaći. Ne zovu harmonikaše koji će im na uvo otpjevati: „Ispod brda Leotara, ostade mi ljubav stara..“  i ne cijepaju majice povodom rođenja djeteta. Jeste, jedu u restoranima i biftek, i losos i kinesku hranu. Ali užele se prijesnaca, cicvare i raštana s mesom. I ćevapa. S kajmakom. Jeste, izlaze u noćne klubove u kojima gostuju najpoznatiji DJ-evi, ali požele se da čuju i: „Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine..“. Nostalgično gledaju fotografije zavičaja. Propuštaju sahrane, svadbe, ispraćaje. Križaju crvenom hemijskom dane na kalendaru, kada će onih par slobodnih dana godišnje iskoristiti da obiđu roditelje. Nostalgija mrvi. Izjeda.

Znam, teško je ovdje, i dok čitaš ove redove misliš: „Lako je tebi ovo pisati..Volim i ja svoju zemlju, ali sebe volim više“. Ali, ako svi odemo, šta će biti? Ostani i pokreni se. Znam, na svakom ćošku slušamo riječi: „Ovo ima samo kod nas, nigdje drugo!“ Da li je to tako? Da li tamo, preko grane, svima cvjetaju ruže? I tamo ima konobara koji su završili fakultete. Pa prave dobre kafe. I tamo ima onih koji crnče i ne gledaju bijelog dana da bi kupili hljeb djeci. I tamo ima kriminalaca, lopova, maminih i tatinih sinova. Nije to samo kod nas.

Stavi na vagu. Ljude koje ostavljaš. Porodicu. Nedjeljni ručak, kada ste svi na okupu. Prijatelje s kojima svake subote piješ pivo u lokalnom pabu. Koje ćeš, kada odeš, viđati samo preko Skajpa. Mjesta na kojima si se smijao iz duše, bez ijedne novčanice u džepu. Parkove. Šetališta. Mostove. Naselja. Ulice. U kojima si odrastao. Koje pamte tvoje korake. Onog frizera na ćošku kod koga si išao na šišanje već 15 godina unazad. Kojem bi na pitanje:”Kako ćemo ovaj put?” odgovorio sa: “Ko i vazda!”.

Možda ćeš živjeti lakše. Možda te neće brinuti ni ona mjesečna rata kredita. Možda ćeš, bez problema, moći kupiti tri para patika. Svakog mjeseca. Možda..Ali, razmisli ipak. Prije nego izvadiš pasoš i kreneš u tuđinu. Prije nego spakuješ kofer sa željom da se više ne vratiš, razmisli još jednom. Ovdje si svoj na svome. Tamo te niko ne čeka. Nema ni onog komšije koji ti je, kad god te vidi „nazvao Boga“ i mijenjao osigurače, jesenas, kad je zatrebalo. Tamo, u tuđini si samo stranac.

„Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat k’o što ovo grije

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…“

 

Ići ili ostati – šta si odlučio?

 

Jelena Drapić / Hercegovina Promo, januar 2018. godine

Facebook komentari

komentar