Kada ste poslednji put slobodan dan iskoristili na pravi način? Da ugodite sebi. Da, bar na tih par sati, zaboravite na sve poslovne obaveze, zadatke, sastanke koji vas očekuju u toku ove radne sedmice? Kada ste se poslednji put, neplanirano uputili ka nekoj od obližnjih destinacija?

Dobra volja. Prijatno društvo. Želja da doživite sve čari Hercegovine. Malo je potrebno, zar ne?

Ja sam riješila, da tog ponedeljka, popijem kafu u Mostaru. Da prošetam mostarskom kaldrmom i  zasladim se nadaleko čuvenom baklavom. Zamišljeno – sprovedeno u djelo. Na putu do Mostara, svratismo na naše prvo odredište. U selu Orah smješten je manastir Dobrićevo. Mir, spokoj, tišina koja govori toliko toga. Manastirska crkva posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice utočište je za brojne turiste, koji utjehu i snagu pronalaze u molitvi.

Na ulasku u Bileću, iz pravca Trebinja, nalazi se jedna od brojnih istočno-hercegovačkih nekropola srednjevjekovnih nadgrobnih spomenika, stećaka, sa koje se pruža nezaboravan pogled na Bilećko jezero.

Ono ove jeseni bilježi jedan od najnižih vodostaja od postanka.

Kada dođete u Bileću, nemate utisak da je u pitanju radni dan. Lijepo vrijeme i prkosno oktobarsko sunce,  izmamilo je veliki broj Bilećana koji su zauzeli bašte ugostiteljskih objekata. Momci u vojničkim uniformima kao da ponosno svjedoče o postojanju legendarne kasarne. U centru Bileće, svojom arhitekturom ističe se Crkva Svetog Save, a sagrađena je u vrijeme Austrije prilozima pravoslavnih vjernika ovog kraja. Dodatan razlog da posjetite Bileću svakako je Bilećko jezero, koje zbog svoje veličine i pogodne klime ovog kraja predstavlja veliki potencijal za razvoj turizma.

Žuti, narandžasti, zeleni i crveni tonovi drveća i drugog rastinja pokraj puta na najslikovitiji način prikazuju jesen u našem kraju. Uživajući u ljepoti boja, nisam ni primjetila kako put odmiče i kako ulazimo u Gacko. Planirate li napraviti kraći predah u jednoj od najrazvijenih opština u Republici Srpskoj, obavezno ponesite jaknu. Jer, ovdje temperatura umije da iznenadi.

Da dođete u Gacko, a da ne probate neke od specijaliteta po kojima je poznato – ne ide. Sir, kajmak, cicvara, uz ljubaznost mještana učiniće da se osjećate kao kod kuće. Želite li nakon ručka, nešto i pazariti, možete posjetiti gradsku pijacu. Nakon obilaska crkve Svete Trojice, krećemo put Nevesinja.

Centar Gacka, sa crkvom Svete Trojice

Tokom vožnje, bila sam pod jakim utiscima svega što sam tog prijepodneva, po ko zna koji put, doživjela uživo. Kako samo malo cijenimo naš raj, kulturno nasleđe, istoriju? Koliko jurimo da obiđemo svetske metropole, a bježimo što dalje od onoga što ustvari jesmo. A, Hercegovina stvarno ima šta da pokaže.

Pejzaž uz put Gacko-Nevesinje

Dok su se sa radija čuli stihovi: „Jesen stiže, dunjo moja…“ pred mojim očima se pokaza Nevesinje. Brdsko-planinsko dinarsko područje sa prosječnom nadmorskom visinom od 860 metara. Smješteno je najvećim dijelom na Nevesinjskom polju, čija je ukupna površina 18 hiljada hektara. Kroz polje protiče ponornica Zalomka. Na teritoriji opštine su dvije planine, Velež sa sjeverozapadne strane i Crvanj sa sjeveroistočne. Na istoku je prostrana visoravan Morine, koju mnogi nazivaju evropskim Tibetom.

Pješačka zona u centru Nevesinja

U glavnoj ulici slika ista kao i u prethodnim opštinama. Graja, smijeh, ljudi koji sjede u kafićima kako bi razmjenili koju. Djeca koja, onako u čoporu, hitaju ka školi. Radovi na srpskoj pravoslavnoj crkvi svetog Vaznesenja Hristovog su u toku. Radnici kojima pauza ističe pa žure da se vrate svojim aktivnostima. Nevesinje definitivno odaje utisak živosti.

Crkva svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Nevesinju

Kada čovjek uživa u prizorima koji su pred njim, ni ne primjećuje da vrijeme odmiče. Izgleda da će se ona moja kafa, u Mostaru ipak ohladiti? Ili možda neće?

Bilježim foto- aparatom sve detalje. Kao da želim da sačuvam svu ovu ljepotu Hercegovine, i da je pokazujem svima. Da i u njima probudim želju da, barem jedan dan, provedu u obilasku njenih blagodeti.

Ne znam da li sam subjektivna, ali mi se čini da ovdje i sunce nekako drugačije grije. Toplije. Jače. I sav ovaj kamen, pored puta, kao da oslikava Hercegovce. Jake, nesalomive, sposobne da se snađu u svakoj situaciji.

I konačno. Mostar. Grad u samom srcu Hercegovine najbolje oslikava poštovanje različitosti. Glavno obilježje grada, svakako je stari, bijeli kameni most. U Starom gradu  kao da vrijeme stoji. Prolaze samo mnogobrojni turisti, koji čekaju svoj red da kupe neki od prepoznatljivih suvenira Mostara. Karađozbegova dzamija, Stara pravoslavna crkva, sinagoga, Hamam, Kriva ćuprija – samo su neki od objekata koje posjećuju ljudi sa svih strana svijeta.

Detalj iz mostarskog Starog grada

Umorna od šetnje, pronađoh idealan kutak, mostarskog kafića koji odiše tradicijom i naručih kafu. Serviranu u fildzanu. Dvije kocke šećera, a na ukrasnom tanjiriću i rahat – lokum. Još jedan dokaz da je gostoprimstvo – drugo ime za Hercegovce.

Popih je sa užitkom. Za svoj ćeif. Posmatram krajičkom oka zanatliju koji, u radnji preko puta vrijedno radi, kako bi stvorio i izložio proizvode od kojih živi. Ili preživljava.

Stari most u Mostaru, Foto: Arhiva HP

Miris hrane me opomenu da je vrijeme ručka već odavno prošlo. Šta jesti u Mostaru? Pa, kao i svaki turista, zna se – ćevapi. Nedaleko od Starog mosta, ćevabdzinica  sređena u orijentalnom stilu. Djevojka koja me uslužila u narodnoj nošnji. Cjelokupna slika dovoljna da osjetiš duh ovog grada. Ljubitelji šopinga, posle ručka, najčešće se upute ka tržnom centru Mepas Mall i na taj način zaokruže svoju posjetu.

Mepas mall, najveći tržni centar u Hercegovini

Zalazak sunca nagovještavao je da je vrijeme za povratak kući. Ipak, željela sam obići još jedno mjesto. Ljubinje. Ova opština može se pohvaliti bogatim kulturnim i duhovnim životom. Crkva Rođenja Presvete Bogorodice sagrađena je davne 1867. godine, a odlukom iz 2005. sa nekropolom stećaka je proglašena nacionalnim spomenikom. Novi Saborni hram u Ljubinju, posvećen je Rođenju Gospoda Isusa Hrista. Jedna od prepoznatljivih slika u Ljubinju jeste zeleni dub, zimzoleni hrast koji zelenu boju zadržava tokom cijele zime. Mještani se najviše bave poljoprivredom, voćarstvom i vinogradarstvom. Onim, čime je priroda najviše obogatila ovaj kraj. Premda je bilo kasno poslijepodne, na ulicama Ljubinja pustoš. Oni rijetki stanovnici koje smo sreli,  pozdraviše nas osmijehom.

Vratih se u Trebinje, zadovoljna i punog srca. A vi, iskoristite već idući vikend. Obiđite Hercegovinu, napunite baterije, prisjetite se zašto se možete smatrati srećnicima jer živite na ovim prostorima. Ne tražite izgovore.

Hercegovačke staze vas očekuju.

 

Jelena Drapić,

Hercegovina Promo, oktobar 2017.

Facebook komentari

komentar