Bolna izbočina. Na dojci. Stoji pred ogledalom. Ispipava ponovo. I ponovo. U nevjerici. Ne obazire se ni na hladnoću pločica na kojima stoji. Bosih nogu. Zuri u lik u ogledalu. Ispijen. Blijed. Nekadašnje rumenilo u licu zamijenili su upali obrazi. Tamni kolutovi oko očiju dodavaju i koju godinu više. A ima tek 30. „Meni se ovo ne može desiti….“ – ponavlja, dok klizi na pod. Na one ledene pločice koje je grubo vraćaju u realnost. Tu noć je provela baš tu, šćućurena u kupatilu, zaključanih vrata. „Ja možda imam rak“. „Izgubiću kosu…“ – „Šta će oni tići bez mene?“ – „Šta ako….?“ – iz nje je progovarao očaj. Strepnja. Strah. Za život. Po prvi put. Ikada.

Njene sumnje su se ostvarile. Sjedila je u zamračenoj ordinaciji, preplašenog pogleda uprtog ka doktorici koja je u tom trenutku predstavljala njenu jedinu slamku spasa. Mokri dlanovi. Hladan znoj oblivao joj je i leđa. Srce je lupalo  toliko, da joj se činilo, da će iskočiti iz grudi. „Bože, samo da nije „ono najgore…“ – držeći  čvrsto brojanicu u ruci, iščekivala je dijagnozu. „Žao nam je, imate rak dojke…“

Nakon ovog, po jednu ženu, najgoreg saznanja – uslijedila je borba. Psihička, fizička, emotivna. Oči u oči sa „onim najgorim“. Život je ulog. I ko te pita, možeš li?! MORAŠ. I dok tumaraš bolničkim hodnicima, a u ruci držiš fotografiju svoje djece – znaš da MORAŠ. Izaći kao pobjednik.

Do juče je bila zdrava. Ili je barem tako mislila. A već danas mora se uhvatiti u koštac sa onim što nazivaju – život. Ili životarenje?!

Prvo operacija. Odstranjenje dojke. Stavljanje implantata. Pa hemoterapije. Užasne nuspojave. Suze. More suza. Bol. Gotovo neizdrživ. Povraćanje. Bura emocija. Želja. Da je nema. Da se njene muke okončaju već jednom. Da nije na teretu. Ni sebi, ni drugima.

Stid. Jer nema kosu. Jer nije ženstvena. Jer je izgubila samopouzdanje. Jer mora da nosi maramu, kapu, kačket.

Zatvaranje u svoja četiri zida jer nije mogla da podnese znatiželjne, sažaljive poglede upućene njoj. Pakao. A možda je i to blaga riječ za sve ono što se spustilo na njena leđa. Pakao kroz koji je prošla da bi na kraju svega odnijela pobjedu. Ona – Rak: 1:0!!! Narugala se njemu, zloćudnome raku, a osmijehnula se novom životu.

A ti, šta ti čekaš? Djevojko, ženo, majko, sestro, drugarice, komšinice?! Zašto ne zakažeš pregled DANAS? Ne sutra, ne u ponedjeljak, ne prvog idućeg mjeseca. Ne kad ti bude plata. Ako treba, pozajmi novac za pregled. Nemoj se zavaravati da ne možeš postati jedna od brojki u statistici onih koje je zadesila ova opaka bolest. Požuri pred ogledalo. Neka ti ne služi samo za nanošenje šminke, već za nešto daleko značajnije – pregled dojki. Pažljivo, ne rutinski. Molim te, ne budi lijena. Zbog sebe. Na prvom mjestu. Ne odugovlači. Jer mnoge su tako zakasnile…

Karcinom dojke je najučestaliji maligni tumor kod žena, s više od 1.600.000 novih slučajeva svake godine širom svijeta. Nije samo oktobar mjesec u kojem trebamo govoriti o ovom zlu. Nije samo trakica roze boje simbol za borbu protiv ovog zla. Pričajmo, svakoga dana! Trubi okolo! Ako barem jednu ženu svojom pričom podstaknemo na pregled, učinili smo mali korak ka velikoj pobjedi. A vi, muškarci, budite podrška, vjetar u leđa i najjači zagrljaj ženama koje vode ovu bitku. Budite im potpora, rame za plakanje i čvrst stisak ruke – u svakom trenutku!

Znaš, otprilike jedna od osam žena tokom života oboli od karcinoma dojke. Nažalost, veliki broj njih bolest otkrije prekasno. Ne dozvoli da zbog svoje nemarnosti,  to budeš TI.

I znaj da si prelijepa, baš sa tom maramom, bez kose, sa odstranjenom dojkom, sa implantatom, kako god, ali sa tim osmijehom na usnama. I vrijediš, ništa manje od drugih.

Snaga volje, podrška, ljubav – nenadmašivi saveznici u borbi sa „onim najgorim“. Hrabra ženo, junakinjo, ne posustaj, već upamti – ti to možeš.

Duguješ sebi. Da budeš zdrava. Ako se o svom zdravlju ne pobrineš ti – KO ĆE?

 

J.D./HP, novembar 2018.