Nekih pola sata vožnje. Prolazimo Mrkonjiće, rodno mjesto Svetog Vasilija Ostroškog. Onda slijedi zakrpljeni, prašnjavi put, a iza krošnji i debele hladovine nazire se stara kuća. Od kamena. Nalik na sve one u hercegovačkom kršu. Ipak, na kapiji ove stoji izgravirano njegovo ime. Vaso. Da opišem emocije koje osjetim svaki put, kada se potajno nadam da će me na kapiji dočekati njih dvoje, zagrljeni – ne mogu. Njega nema, ali ona me čeka.

Baš tu, na kapiji porodične kuće. Čim čuje zvuk automobila zauzima svoju poziciju. Savijena, oslonjena jednom rukom na štap koji joj je, posljednjih godina, najveći oslonac. Smije se. Istrčavam iz auta, hrlim u zagrljaj plašeći se da je onako sitnu ne oborim od jačine istog. „Fino si mi se popravila“ – govori baka. „Sad ću ja, časkom, ispržiti priganice, a ima i domaćeg džema…“

Neka, sjedi, da se ispričamo prvo“ – govorim joj, ali ona je već na nogama. Da ne čeka dijete. Dijete koje ima već 23 godine, ali za nju sam još ona klinka koja oderanih koljena, musavog lica i guste, kovrdžave kose jurca seoskim sokakom. Kaže da se nikada sa sela nisam vratila bez barem jedne modrice. Nestaško od malih nogu. E, to joj vjerujem…

Miris domaće kafe već se širi kućom. Rahat – lokum u zdjelici pored. Gledam joj ruke i primjećujem još jednu ogrebotinu. Radila je u bašti – kaže. Grdim je što ne miruje. Ne može ona da sjedi u kući i da nije u nekom poslu. Znam, takva je godinama.

U životu nisam upoznala sposobniju, a naizgled nježniju ženu od moje bake. Šta je ona sve „predeverala“ preko svojih leđa. Odgojila, vaspitala, iškolovala. Nikada iz njenih usta nisam čula ružnu riječ. Nikada da povisi glas. Ama, baš nikada. Uvijek blaga, odmjerena, rječnika kojeg bi se postidjeli i daleko obrazovaniji ljudi. Kose uredno svezane u punđu, u suknji i košulji, jer kako ona kaže: „Nikad se ne zna ko može svratiti“. A svakome ko svrati ona srdačno otvara vrata. Ponudiće sve što se u kući nađe. Tome se naučila odrastajući u višečlanoj porodici, gdje se sve raspoređivalo na jednake dijelove. Nije bilo “moje – tvoje”, već samo – “naše”.

Bore na licu pokazuju da je već u poznim godinama. Za koji dan ćemo nas dvije duvati svjećice, a na torti će se naći jubilarna cifra – 84. Moja heroina. Znam da će, kao i svih prethodnih godina, na moje pitanje: “Šta ćeš poželjeti kao rođendansku želju?” imati isti odgovor.
“VAMA SREĆU…”

Znate, kada kažu da dragi ljudi nikada ne stare – to je zaista istina. Ako svako ima nekog anđela čuvara, ja sam sigurna da je moja Mila – moj. U šali znam reći da sam joj ja najdraža unuka, ali ona na tu moju konstataciju ima mudar odgovor. “Sve ja vas jednako volim. Ako udariš bilo koji, od deset prstiju na ruci – svaki jednako boli…”

Gledam je danas. Zamislila se. „Sad će i Miholjdan, valja sve pripremiti“ – govori jedva čujno, a svijetlo plave oči zasijaše.

Krsnoj slavi se radujem odmalena. Čak mi ne smeta ni ono ustajanje ranom zorom. Postavljanje trpeze, paljenje svijeće tačno u 12, lomljenje pogače, nazdravljanje vinom i čuvene hercegovačke zdravice…Kandilo i miris tamjana koji se širi cijelom kućom. Stara ikona koja okačena u centralnom dijelu kuće uliva nadu da nas sve čuva svetac zaštitnik, da će naše molitve biti uslišene, a ukućani zdravi.

Svi ti divni običaji, koje su na nas, mlađe generacije prenijeli baš oni – djed i baka. Pomislih koliko sam srećna što je imam tu, pokraj sebe. Moju Milu. Što u ruci držim njenu, staračku ruku i što mi se čini da na svijetu nema sigurnijeg mjesta od njenog krila.

Još da se ti skrasiš i mogu ja polako na onaj svijet“ – govori dok me ljubi u čelo. „Ne dam ja tebe, bako, živjećeš još barem sto godina, pa onda idi gdje hoćeš. Ko će mi isplesti nove vunene čarape, iako ih već imam hrpu u ormanu?!“. Obje se nasmijasmo. A u kući punoj smijeha, ništa drugo ne nedostaje…

 

J.D./HP, septembar 2018.