U cijelosti prenosimo intervju koji je pjesnikinja dala za portal „Avlija“, koji obrađuje teme književnosti i kulture.

 

“ Pjesnik je stanje bića a ljubav jedina istina i vrlina svih vrlina

Magija pisane reči, za poetesu Zdravku Batinić – Babić, predstavlja jedan od najljepših načina živjenja u svakom vremenu, kakvo god da je bilo i ma kakvo da je sad. Pisana riječ, javna i čista je jedino sveto oružje, koje nam daje nadljudsku moć, da osvojimo predjele, koje smrtni um jedino riječju i maštom može da dokuči, na tvrdoj zemlji, okeanu  života i  beskrajnom prostranstvu duha. Zdravka koristi tu svoju moć, da opere svoje srce i nahrani dušu, u isto vrijeme, da liječi, ili očara. Riječ je njen strijela i rana, akcija i strast,  praznina i izobilje
Vaš lični doživljaj pretočen u reči ili fikciija u kojoj smo sigurniji zaštićeni, ili percepcija koja vuče napred u novi dan, u novu radost i strepnju…?

.

– Lični doživljaj je sopstvena  bura u čaši vode i fikcija, bez jasno povučene granice između svetog i magijskog, jer da nije tako ti svjetovi bi se sudarili u meni, jer kao i svaki pjesnik imam moć magije ali i vještinu opsjenarstva… uvijek u saglasju sa životom i stanjem duše, vrlo često i proizvod mašte, koji se sve više osamostaljuje  i uzdiže do istinitosti i percepcije moja izmišljena sjećanja su vrlo često važna jednako koliko i fizička i materijalna stvarnost.

.

Postoji li žal za napisanom pesmom koja je ”izašla” iz pesnika i krenula svojim putem ne znajući gde će se zaustaviti i kada?

.

– Ooo, da, skoro sve moje pjesme su moje odbjegle srne, nastaju same i često me iznenade sadržajem i oblikom , otmu se iz pera, i uvijek  bez doručka, odu svojim putem… i uvijek ostane žal za onim što nisam uspjela reći al’ i pamćenje na vatru koja me grijala dok sam ih pisala.

.

Koje svoje životne i stvaralačke opsesije još niste smestili među stihove i rime, a koje ste već koristili da biste predstavili sebi i javnosti?


– O čemu god govorimo i pišemo otkrivamo na prvom mjestu sebe i govorimo o sebi. Sve moje pjesme su autobiografske… osjećam da jedino pomoću ljubavi mogu da “ispravljam krive Drine”, pjesnik nije zanimanje već stanje bića… ljubav je jedina istina, jedina vrlina svih vrlina… i jedino tako predstavljam sebe i nadam se da kao takva neću završiti u bezvazdušnom prostoru.

.

Kad stanete pred pesničko ogledalo, kad pročitate svoj stih, verujete li da je baš Vaš ili je došao odnekud i uselio se u Vašu misao, proganja li vas to?

.

– Vrlo često stanem pred pjesničko ogledalo… Riječ postoji koliko i ljudski rod, svaka riječ je prošla kroz bezbrojna usta naših predaka… kao med i kao jed, dar od Boga i jedino oružje kojim pjesnik raspolaže. Često proskitane, značajne ili ne, uvijek u službi svih nas, pa samim tim i mene, kao svjedok  da sam  živjela i voljela, sa velikom i neograničenom moći duhovne energije.
Često imam muke sa riječima, u potrebi za ljepotom i želji da dokučim i spoznam zvjezdano nebo nad sobom. Tanka je linija između istine i laži… i kao i svako iskonsko biće, vodim računa o jeziku… sa malim tolerancijama prema lijepim lažima… jer kad se jezik odveže i izgubi sponu sa pameću postaje jak i neukrotiv i čovjekov najveći neprijatelj.

.

Postoje li Vaši pesnički idoli, verujete li u idolopoklonstvo, da li je ono i kome potrebno danas, ako je prezivelo vekove i vekove u svim oblastima umetnosti?

.

– Vjerujem u pjesničke idole, pokušavam da proniknem u duše tih vječnih ljudi i njihove tvrđave, i često mi se nesređeni utisci miješaju sa nepouzdanim slutnjama. Moj miljenik, moj poetski zalogaj duše i dio mog vječnog duhovnog zadovoljstva je simbolista Jovan Dučić najljepša je njegova „PJESMA ŽENI“ himna  duše moje.

.

Jesu li pesnici oduvek bilo robovi sopstvenih misli ili im je sloboda koju su osvajali i osvojili pomogla da napišu što su napisali?

.

– Jesu, sa jedne strane robovi svojih sopstvenih misli, sa druge revolucionari sa ogromnom moći duhovne energije i jedino ljudsko biće kao spona nerođenih sa mrtvima.

.

Ustanete li usred noći da biste napisali stih, šta se dešava kada imate rimu a nemate olovku da je zapišete?

.

– Često mi se dogode noći povišene pjesničke temperature, u uhovnoj vezi sa vasionom, pa mi u snu ispili neki stih, kao mala noćna muzika, i popuni kosmičke praznine. Ne pišem noću, ako je nekom stihu suđeno da preživi… vratiće se iz tajnih lavirinata, kao zalutala pčelica i zauzeti svoje mjesto u rukopisu moje duše.

.

Šta znači „biti prvi pesnik u svom selu a poslednji u gradu“ i obrnuto?

.

– Duhovni uzleti i moralne vrijednosti su vrlo često u sukobu sa zavisti, sujetom i slavoljubivosti. Pjesnici su često neshvaćeni i osjećaju se kao vanzemljaci u svom mjestu. Smatram da pjesnik nije zanimanje, već stanje duha. U poeziji se okušavaju i pametni i ludi… i prodavci magle. I svi smo maleni dok smo pod suncem, samo vječne sjenke imaju svoje ime i samo od Boga odabrani, i samo oni  što hodaju bosi kroz trnje, stanu na kapiju besmrtnosti, na Kapiju poezije.

.

Kako biste se osećali u koži današnje mlade generacije pesnika, o čemu bi ste pisali da ste tinejdžerka?

.

– Eh, tinejdžerka… Sa uzdahom mijenjam  sve svoje zlatne niti, za jedan dan mladosti, najljepšeg životnog doba, molim vjetar da mi vrati miris onog svijeta iz vrta mog djetinjstva. Poručujem  tinejdžerkama da se ne povode pjesničkom modom, da same pronađu svoju pjesničku supstancu, iskažu sopstveno ja, da zbune kritičare, sopstvenim poetskim pticama, jer, lako je njih zbuniti oni samo imaju unaprijed pripremljene kritike.  “

 

Zdravka Babić

ZDRAVKA Batinić BABIĆ rođena je 9. decembra 1968. godine u Bileći, Bosna i Hercegovina. Rano djetinjstvo provela je u selu Simijova. Selu… poeziji njenoj, “suzi sjećalici”. Ispunjena ljubavlju, majka je troje djece. Poezijom je predstavila sebe, izrazila svoju ljubav koju poklanja i prima kroz osmijeh, svoje vrline i mane i svoje… plave snove. Prvo pjesničko druženje doživjela je u četvrtom razredu srednje škole na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji “Susreti na tromeđi – Budva 1978.” Njene pjesme krase zbornike “More na dlanu” – 2, Međunarodni festival pjesnika “Kultura snova”, Zagreb, 2012; “Stihom govorim” – Udruženje stvaralaca EX-YU, 2012, Bijelo Polje, Rudnička vrela, 2013; Književni klub “Momčilo Nastasijević”, 2012; Pjesničko proljeće Čukarice, 2013. Dobitnik je diplome “Najemotivniji pjesnik”, Klub umjetničkih duša Mrkonjić Grad, 2012, zatim specijalnog priznanja za očuvanje ćirilice, Udruženje “POETA ” BEOGRAD i prve nagrade “Vladan Maksić” na 24. pjesničkoj manifestaciji “Rudnička vrela 2013”. Danas naša poetesa živi i radi u Bileći.