Izvor: Slobodna Dalmacija       Piše: Davor Krile

Većina Švicaraca, uče nas mudri financijski i gospodarski stratezi, živi u unajmljenom prostoru i uopće ne posjeduje nekretninu. Samo pedesetak posto Nijemaca i Austrijanaca ima vlastitu kuću ili stan. Više stanova i kuća od Hrvata u prosjeku imaju samo Rumunji i Litvanci, tek nešto manje Talijani i Španjolci, a i ptice na grani znaju da je riječ o krajnje nazadnim i ekonomski posrnulim nacijama. Nakon što nas je prije dvadesetak godina don Anto Baković učio kako je narod bez države poput govna na kiši, doživjeli smo, evo, posve logičan nastavak te stare domoljubne lekcije: narod u vlastitom stanu ili kući je nesretan, besperspektivan i ekonomski neprosperitetan narod. Što će vam, uostalom, stan ili kuća kad imate ovako uzornu europsku državu?

Težnja za vlastitim čvrstim, nepromočivim i sigurnim staništem je i biološki gledano posve neracionalna i pomalo nastrana ambicija. Gledam jutros lastavice što su početkom ljeta svile gnijezdo na mom balkonu: koliko truda, koliko odricanja, koliko prikupljenog građevinskog materijala, armature i blata, koliko vremena utrošenog praktički uzalud: ptići su im već poletjeli, za koji dan će i one same u daleke, toplije, krajeve, a nekretnina će im do idućega proljeća stajati prazna, beskorisna i nekomercijalna.

Naravno, pod uvjetom da je ja u svojstvu lokalne Anke Mrak-Taritaš ne odlučim ukloniti jer se ne uklapa u moj kućni GUP. Da je lastavičja populacija bila pametnija pa svoju energiju uložila u najamni rad kod kakvog poslodavca, a spavala na goloj grani, već bi vjerojatno imala temeljni kapital za vlastitu firmu. Jaja iz kojih im se izleglo potomstvo mogle su lako podmetnuti u čije tuđe gnijezdo, kako to već rade mudre kukavice, čija se beskrupulozna dječica i hrane i školuju i liječe na tuđe špale.

Kvragu i socijalizam

No, lastavice su bjelodano vrsta kojoj se nije lako uklopiti u slobodnotržišne zakonitosti i globalnokapitalističku utakmicu, baš kao i nama Hrvatima i drugim južnim Europljanima. Nekako slutim da je kod nas glavni krivac za to onaj prokleti socijalistički sistem i nastrani socijalistički odgoj. Osim što je, uostalom, i omogućio toliko besplatnih i bespotrebnih krovova nad glavama te učinio ovaj narod statičnim, usidrenim, nefleksibilnim i osudio ga na ekonomsku propast, socijalizam mu je dodatno isprao mozak i mitologiziranjem i upornim precjenjivanjem značenja pojma doma i kućnog praga.

Komunističko ognjištarstvo, poznato je, bilo je puno perfidnije od ispraznih desničarskih kliktaja “Za Dom!”: poruke su umatali u oblande basni, filali dječje glave „Ježevom kućicom“ Branka Ćopića i perfidno propovijedali kako „samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag“. Slobodu su, zamislite samo, uvjetovali upravo vlasništvom nad vlastitim pragom, umjesto lutanjima beskrajnim prostranstvima globalnoga i slobodnoga tržišta: „I prost i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj.“

Dugo se pogrešno vjerovalo kako je „Ježeva kućica“ alegorijska priča o svojedobnom Titovom „Ne!“ Staljinu i sovjetskim posezanjima za slobodom naše nekadašnje socijalističke zajednice. Sad tek nekako prava istina konačno izbija na vidjelo: dok su djeca na Zapadu u formativnim godinama čitala “Galeba” Jonathana Livingstona, ispravno učeći kako smisao slobode nije u vlastitoj kućici, nego u lutanjima bez granica i vječitoj poslovnoj dinamici, nas se, nažalost, trajno indoktriniralo štetnim tradicionalnim idealima. Premda je u filozofskom smislu odavno poznato da čovjek nije apsolutno slobodan dok sve ne izgubi.

Osvijestimo se…

Osvijestimo se, stoga, i odbacimo nepotrebne nekretninske okove. Ne tjerajmo Slavka Linića da nam iznova prijeti visokim porezima. Napustimo bunkere od željeza i betona oko kojih nema pravog posla i zaplovimo slobodno globalnotržišnim morem kao ptice nebeske.

Nakon par stoljeća pauze, dajmo priliku nekom novom Otonu Ivekoviću da ovjekovječi još jednu veliku nacionalnu migraciju pod firmom humanog preseljenja. Prije ili kasnije taj odsudni put za kruhom će nas morati odvesti na jugoistok, baš kao i moje balkonske lastavice. Jedino se, naime, još u Kini masovno otvaraju spasonosna radna mjesta. Izuzmemo li, doduše, manje folklorne nedostatke kao što je marvinski cjelodnevni rad i plaća od dva dolara dnevno.