Pitamo se ovih dana prečesto, postoji li iko drugi da povede balkanske narode u puteve, nadamo se, neminovnog pomirenja i blagostanja, osim istih onih lidera koji su krvavih ruka stajali na palubi ratnih brodova devedesetih.

Fotografija iz Zagreba sa fešte povodom ulaska Hrvatske u EU, koja u opuštenoj atmosferi prikazuje premijera Srbije Ivicu Dačića (portparola Socijalističke Partije Srbije Slobodana Miloševića u vrijeme kosovskog sukoba) i premijera samoproglašenog Kosova Hašima Tačija (komandanta tzv. OVK u isto vrijeme) najbolji je primjer da su oni davno „okrenuli ploču“ i zaboravili sve one priče kojima su svoje sunarodnike prije petnaestak godina poveli u rat.

Neke majke, vječno nesrećne, oplakuju svoje sinove, supruge svoje muževe, djeca roditelje, a gospoda je jednog dana odlučila da „okrene ploču“ i da sve ono što su nekada pričali sada zaborave i sa „ljutim neprijateljom bace pokoju šuplju“. Ništa značajno, da upravo oni sa svojom politikom sukobljavanja nisu i doveli do tragičnih događaja u kojima su mnogi izgubili svoje živote, domove, porodice…

Ovaj sindrom „lidera pokajnika“ je posebno istaknut u Bosni i Hercegovini, gdje stranke i političari koji su bili tvorci stvaranja „ratnog ambijenta“ sada treba da nas povedu putem evropskih integracija i pomirenja (uz rijetke izuzetke). I tako po dubini, visini i širini, u svim porama društva. Mediji su nam prepuni ljudi koji su nam sa svojih stranačkih razglasa puštali raznorazne „Marševe“, „Tompsone“ i ko zna šta još, a sada su se „presvukli“ i iz prašnjavih ormara izvukli „Odu radosti“ koju narod treba da proguta, baš od njih.

Mnogo li je i od koga je …

 

B.S. Hercegovina Promo, jul 2013.