Još od malih nogu, Trebinjku Milenu Nikolić, za razliku od drugih djevojčica koje su se igrale lutkama i barbikama – privlačila je lopta. Fudbalska. U trebinjskom naselju Mostaći odigrala je prve fudbalske partije, sa društvom iz kraja. Maštala je da jednog dana postane članica ženskog fudbalskog tima, a ta želja joj se ostvarila osnivanjem ŽFK „Leotar“. Sa samo devet godina odigrala je svoje prve utakmice, a ni negativni komentari okoline kako ovaj sport nikako nije za djevojke, nisu spriječili Milenu da odustane od svojih snova i ljubavi prema zelenom terenu i bubamari. Da se Milenina posvećenost fudbalu i te kako prepoznala svjedoče brojne nagrade. Ova talentovana Hercegovka bila je najbolji strijelac Lige šampiona za 2014. godinu i najbolja fudbalerka Srbije za 2015. godinu. Posebna priznanja kao što su Medalja Lajoša Vermeša – među 5 najboljih sportista grada Subotice i Nagrada resora za sport Grada Subotice dodatno govore o Mileninim kvalitetima. Pored posvećenosti najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ova mlada fudbalerka uspješno studira na niškom DIF-u, jer se vodi idejom da je obrazovanje, baš kao i sport, važan segment životnog puta.

Sa 17 godina tvoj talenat prepoznaje fudbalski klub “Mašinac” iz Niša, tadašnji prvak države. Kako je tekao period prilagođavanja jedne Hercegovke u klubu iz Srbije?

Moram da pomenem da mi je odskočna daska za odlazak u ŽFK “Mašinac” bio ŽFK “Ekonomist” iz Nikšića, za koji sam igrala razne turnire u malom fudbalu, a i jednu sezonu u Crnoj Gori. Preko ovog kluba sam otišla na kamp u Niš,  poslije koga sam dobila poziv da se pridružim tada dugogodišnjim šampionkama Srbije. Na početku je bilo teško, nova sredina, veliki grad, mnogo teži treninzi i kontinuirani rad, ali uz pomoć prijateljica u klubu a i saigračica iz “Ekonomista” koje su takođe odlučile da pređu u Niš, prebrodila sam sve poteškoće i postala jedna od glavnih igračica u ekipi.

U sezoni 2013/2014, za subotički „Spartak“ ,u okviru Lige šampiona za žene, dala si čak 11 golova i bila proglašena za najboljeg strijelca. Čega si se sve morala odreći na putu do ovog laskavog priznanja?

Bilo je dosta odricanja, od samog početka karijere. Odlazak iz rodnog mjesta, odvajanje od porodice i prijatelja, kao i propuštanje raznih proslava, kako porodičnih tako i sa vršnjacima. Sve to je dovelo do pomenutog uspjeha. Zahvaljujući mojoj istrajnosti u treninzima i podršci ekipe ponijela sam epitet najboljeg strijelca najelitnijeg takmičenja u ženskom fudbalu.

Kao kruna tvog dosadašnjeg rada i zalaganja pristiglo je priznanje za najbolju fudbalerku Srbije u 2015. godini. Koliko ti je ova titula otvorila neka druga vrata?

Mislim da mi je mnogo pomogla i otvorila neke nove mogućnosti, gdje se dosta klubova iz inostranstva zainteresovalo za mene i poslije koje sam dobijala dosta konkretnih ponuda. Nakon ove nagrade sam odlučila da se preselim u Njemačku i zaigram u ženskoj Bundesligi, ujedno i jednoj od najboljih ženskih liga u fudbalu na svijetu.

Igrati za reprezentaciju  izuzetna je čast za sve sportiste. Kakav je osjećaj biti dio reprezentacije BiH  duži niz godina, u tako važnim takmičenjima kao što su Svjetski i Evropski kup u kojima su jaki protivnici poput Engleske, Rusije,Velsa?

Velika  je čast i odgovornost duži niz godina igrati za državni grb. Godinama unazad  susrećemo se sa veoma jakim evropskim i svjetskim silama u ženskom fudbalu, ali mi smo mala država i naš cilj je da svake godine i iz kvalifikacija u kvalifikacije postepeno napredujemo, što smo do sada i pokazali  obzirom da se trenutno nalazimo na 24. mjestu na UEFA rang listi.

Trenutno nastupaš za njemački klub SC „Sand“. Šta je ono što si zapazila u dosadašnjem periodu, a tiče se razlika i sličnosti između ženskog fudbala na našim prostorima i u inostranstvu?

Razlika je ogromna, od same organizacije i ulaganja od strane fudbalskog saveza Njemačke, do same igre na terenu.Igra se mnogo brže, oštrije, jače, treninzi su takođe mnogo zahtjevniji. Jednostavno u Njemačkoj je fudbal djevojkama posao, a na našim prostorima djevojke fudbal igraju iz ljubavi.

Šta je ono što ti, tokom života u Njemačkoj najviše nedostaje iz Trebinja?

Najviše mi nedostaju moja porodica i prijatelji, kao i veseli duh Trebinjaca i same ljepote Trebinja.

Svjedoci smo da su Hercegovke najčešće okarakterisane kao sposobne, jake i izdržljive. Po tvom mišljenju, koje osobine su te dovele do mjesta na kojem si zasluženo sada?

Saglasna sam sa tim. Jer svako ko odluči da se odvoji od porodice, svojih prijatelja i svog rodnog mjesta, treba biti veliki karakter da izdrži sve poteškoće i nedaće koje mu se nađu na putu.

Kako bi ubjedila Hercegovke, da prevaziđu stereotipe i okušaju svoju sreću, talenat i snagu u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu?

Ja bih ih savjetovala da slijede svoje snove i da ne odustaju od njih, ne samo što se tiče fudbala, nego uopšteno u životu, kojim god sportom se bavile.

Koji je naredni korak na tvom profesionalnom putu?

Što se kluba tiče, trenutno imam ugovor do ljeta i u tom periodu ćemo vidjeti da li će biti ozbiljnijih ponuda ili ću se odlučiti da ostanem u “Sandu”. Na reprezentativnim nivou, 20.  januara imamo prijateljsku utakmicu sa Crnom Gorom. U martu nas očekuje “Istra kup” u Hrvatskoj, gdje želimo što bolje da se pripremimo za predstojeće kvalifikacione utakmice.

 

Jelena Drapić

HP, januar 2018.