Gotovo da ne postoje oni koji nisu čuli za “Blog jednog Hercegovca u Beogradu”. Iza njega stoji Božo Boban Vukoje, Hercegovac iz Bileće koji je uspješnu karijeru izgradio u Srbiji. Za čitaoce portala Hercegovina promo Vukoje govori o svojim počecima, obrazovanju, poslovnim poduhvatima i  ljubavi prema zavičaju – koji mu i te kako nedostaje.

Vjerujem da mnoge interesuje, kako ste došli na ideju da osnujete „Blog jednog Hercegovca u Beogradu“?

Na to pitanje bih vam mogao detaljno odgovoriti svojim prvim tekstom objavljenim na blogu „3856 krivaca“. Upravo toliko dinara sam godinama odvajao za zakup domena vukoje.rs koji je i dalje zujao prazan u prenatrpanom WEB etru. I, kao i svakom racionalnom Hercegovcu, prosipanje para zabadava nije moglo vječno trajati… Sa ovog aspekta, mislim da sam izabrao dobru ideju, jer sam prezadovoljan cjelokupnom atmosferom oko bloga i njegovom čitanošću ne samo na ovim našim prostorima nego i širom svijeta. Evo vam i jedan interesantan podatak –  blog je za sada čitan i posjećen čak iz 135 zemalja širom svijeta… Meni to indirektno ukazuje na samo jedno – dokle sve nije stigao taj naš veseli čovjek, “trbuhom za kruhom”?!

U čemu pronalazite inspiraciju za tekstove u kojma se, gotovo uvijek, pronađu Hercegovci?

U životu i našem odnosu prema njemu. Život je ono što me najviše zanima i moja životna misija je proniknuti što dublje u njega, njegovu smisao i filozofiju… Pokušati doseći do nekih njegovih nepisanih postulata, kojih, kako se ljudi i društvo nažalost brzo mijenjaju, biva sve manje. A što ih bude bivalo manje, život čovjeka će biti sve teži i komplikovaniji. Kao što je već danas teži i za razumijevanje i življenje nego što je to bio prije 50 godina. Nekad prije je mogao proći i čitav životni vijek a da čovjek mnogo ne obraća pažnju na to kud ga život vodi i šta mu sprema.  Danas je to praktično nemoguće. Imam utisak da na svake 3 godine, maltene, moramo opet neki žmigavac paliti, kočiti, smanjivati ili davati gas… Čovjek je sve zbunjeniji u koži vozača sopstvenog života. Više on sada voza nas, nego li što mi s njim uspješno upravljamo…

Iako je blog već na samom početku prestao biti samo „hercegovački“, jer ga aktivno prate i čitaju ljudi koji nemaju ama baš nikakve veze sa Hercegovinom, naslovom bloga jasno je naglašeno da su sve te riječi, misli i stavovi skrčkani u jednoj hercegovačkoj kuhinji… A, kao što ste to dobro primijetili, svako malo se u tekstovima dotaknem naše Hercegovine i Hercegovaca. Stalo mi je i do nje i do njih!

Važite za izuzetno uspješnog poslovnog čovjeka. Šta je presudno za postizanje poslovnih rezultata, upornost karakteristična za ljude iz ovih krajeva ili nešto drugo?

E, sada… Poslovni uspjeh je relativna stvar i može se posmatrati na više načina i iz više uglova. Za nekoga sam sigurno i neuspješan, a možda i za samog sebe nisam dovoljno uspješan. Nije loše vjerovati da uvijek možeš biti bolji sutra nego što si to bio danas. Ja vjerujem i živim na taj način. Provukao sam ja tu krilaticu kroz više svojih tekstova. Uostalom, i na početnoj strani mog bloga, tj. na samim „vratima“, ubijeđen da po svakom pitanju možemo i više i bolje u životu,  „priupitam“ ja svakog gosta: „Da li možemo više, da li možemo bolje?“ I onda svojim tekstovima pokušavam ukazati na to da zaista možemo.

Dobrodošlica bloga

Upornost je u svemu bitna i u svakom uspjehu nosi veliki dio kolača. A, u bliskoj je vezi sa vjerom u samog sebe. Nama Hercegovcima i jedno i drugo nikada nije predstavljalo problem. Mada, u ovoj eri medijskog ludila i olake „mladalačke“ dostupnosti svim mogućim trendovima preko interneta, naš vjekovni, stameni hercegovački duh se počeo krnjiti… Taj, svakako, neminovan slijed događaja su jedino roditelji, svojim prilagođenim načinom vaspitanja mogli dobro da uspore, ali izgleda da nisu bili svjesni te potrebe ili su imali neka preča posla… Ovako se plašim da ćemo vremenom postajati kao i svi drugi. Tj. ništa manje i ni po čemu više prepoznatljivi od drugih, kakvi sada još uvijek jesmo. Vjerujte mi na riječ, niko “sa strane” nije baš imun na pomen Hercegovine i Hercegovaca, nebitno u kakvom smislu i kontekstu…

Našaliću se pa još reći da je za uspješne poslovne rezultate dovoljno biti samo pravi Hercegovac! I dodaću da iskreno više volim kad se o meni priča kao čovjeku u čovjeku, nego li o uspješnim poslovnim rezultatima tog čovjeka. Uspjeh dođe i prođe, ali čovjeka treba zadržati u čovjeku, što je u ovim i ovakvim vremenima zaista sve teže…

Kada podvučete paralelu, koja je osnovna razlika između „čvrstog hercegovačkog kamena i klimave beogradske kaldrme“?

Velika. I mala. Kaldrma nema svojstva tog hercegovačkog kamena, a kamen nema tu širinu i mogućnosti beogradskih bulevara… Jedno za drugo su kao idealna kombinacija. Ima jedan fin tekst napisan na tu temu i preporučujem ga za čitanje: „Kamen međ` kaldrmom ili Hercegovac u Beogradu“. To bi bio svakako detaljniji i adekvatniji odgovor na Vaše pitanje.

Šta vam najviše nedostaje iz zavičaja i imate li možda ambicije da se jednog dana vratite u Hercegovinu za stalno?

Iz zavičaja mi najviše nedostaje zavičaj. To je poslije porodice za mene jedna od najosjetljivijih riječi u našem jeziku i mom srcu. Zavičaj je za mene dio života koji, koliko god udaljen od njega bio, ja na neki način još živim. I nisam prestajao. Često ga posjećujem, a na ovaj ili onaj način, svakodnevno sam u kontaktu sa „ognjištem“, mislim, brinem, pomažem i pišem o njemu… A to za povratak… Pitanje mojih svih pitanja. I niste baš morali, od tog pitanja bježim i sam od sebe… Iskreno, moja Bileća za koju bih sve dao, trenutno ne pušta taj film koji bi moj život volio trajno da gleda u nekom gradu… Međutim, čini mi se da raznovrstan tim trebinjskih režisera i scenarista već godinama snima „hercegovački rimejk“ koji bi svaki prosječan, miran, zdrav i skroman život volio gledati na svom repertoaru…

U nedavno objavljenom i svakako zapaženom tekstu Koketa podno Leotara, Vi i otvoreno pričate o simpatijama koje gajite prema Trebinju…

O Trebinje sam se ogriješio, „ukrao“ sam mu jednu od najljepših djevojaka koju je dalo i morao sam se nečim malo odužiti, a taj nadahnuti tekst o vašem lijepom Trebinju je pročitalo baš puno ljudi… Neki od njih, meni potpuno nepoznati su mi se nakon pročitanog teksta javljali kako će obavezno da posjete Trebinje i uvjere se u te osvajačke pohode Trebinja o kojima sam pisao… Neki drugi, i poznati i nepoznati, su mi slali slike, jer ih je tekst zatekao baš u Trebinju.

Obrađivanjem tema od društvenog značaja na Vašem blogu podižete svijest čitalaca. Koji tekst biste izdvojili kao onaj koji je „pokupio“ najviše reakcija?

Pa bilo je tu nekoliko tekstova koji su pobrali ogromne simpatije. Npr. tekst o Novaku Đokoviću  “Srpsko Nolekularno oružje” je pročitalo preko milion ljudi. Prenio ga je ne znam više ko nije, čitan je na nekim beogradskim radio stanicama, prepričavan i hvaljen elektronski i uživo… Čak sam ga, malo kasnije, na njegovo opšte oduševljenje i lično sa Novakom analizirao…  Međutim, emocije i poruku koju su u etar poslali tekstovi o krađi srpskih beba  – “10.000 razloga za srpsko more suza!” i “Gurajte djecu da žive svoje živote“, tekst koji govori o odnosu roditelja i njihove djece, sa aspekta osamostaljivanja i odrastanja, su bile daleko jače… Tu bi im se mogao pridružiti i tekst “Zašto nestaju muškarci u mladićima?“, sa temom koja govori o tome koliko je proces služenja vojnog roka uticao na formiranje zdravijih, jačih i za život spremnijih muškaraca u našim mladićima…

 U ćaskanju sa Novakom Đokovićem

Veliki broj studenata iz Hercegovine bira baš Beograd za grad u kojem će graditi karijeru. Imate li neki savjet, kako se Hercegovci najlakše mogu uklopiti u tu sredinu?

Nekada je tako bilo. Beograd je postao skup grad za život i čini mi se da naša djeca sada više odlaze na studije u neke mirnije i jeftinije gradove. Koliko god to bilo teško izvodljivo roditeljima, mislim da je prava grehota da jedan vanserijski svršeni gimnazijalac ode na studije negdje van Beograda. Ne govorim to samo zbog preferiranja najozbiljnijih fakulteta Beogradskog univerziteta već i zbog svih onih mogućnosti koje ga čekaju nakon studija. Beograd je ipak centar svih dešavanja i grad sa najviše mogućnosti u regionu. Ne daj Bože, najbolja je i odskočna daska za gdje god „preko“. U takvim slučajevima mora da se nađe neko rješenje u vidu stipendija da neko ko zaista vrijedi, treba da dođe u Beograd na najteže škole… Evo, ja ću se lično potruditi za pomoć svojim vanserijskim Bilećanima čiji roditelji nisu prilici da ih pošalju na studije u Beograd, a neka se neki drugi “beogradski” Trebinjci, Gačani, Nevesinjci, Ljubinjci potrude za one svoje. Svi će ti momci i djevojke kasnije pronijeti glas Hercegovine i svog grada na najbolji mogući način… Nisu oni tek tako i slučajno najbolji, a svakako da bi im poručio da i ovdje budu to što jesu dolje i da nikada ne odustaju od svog cilja i ambicija! Da je njihov put iscrtan još u Hercegovini i da sve nove pred kojima će se ovdje naći za vrijeme studija, jednostavno ignorišu…

Šta će ljubitelji Vaše pisane riječi moći pročtitati u narednom periodu, imate li u planu neke nove teme?

Taj plan nema niko. I da ga ima, nekada je samo jedna sekunda potrebna da bude narušen, tj. da neki tekst svojim prioritetom uleti umjesto namjerenog. Ispočetka sam, kao u svemu što radim, pravio neki plan, ali sam vrlo brzo uvidio da od toga nema vajde. Dakle, i ja ću sa vama čitati ono što još uvijek ne znam da ću napisati…

Poznato nam je da ste bili jedan od inicijatora dobrotovorne večere za obnovu Hrama Svetog Save u Bileći na kojoj su prikupljena značajna finansijska sredstva. Da li se u budućnosti može očekivati još nekih akcija tog tipa?

 Istina. Ta ideja je rezultirala nakon jedne popijene kafe sa mojim prijateljem i jednim čuvenim i dubokoumnim Hercegovcem prof. dr Milenkom Dželetovićem. Tu nam se priključio još jedan veliki i uspješni Hercegovac u Beogradu, Rade Vujović i pod okriljem Zavičajnog kluba Bilećana u Srbiji sve smo to fino i uspješno organizovali. Mišljenja sam da pojedinci uvijek treba da pomognu koliko mogu, ali da se neke krupne akcije moraju riješavati sistemski u okviru bilećke opštine. U prevodu, neka svako radi svoj posao.

Ono što me trenutno najviše u Bileći boli jeste stanje i fasada naše Osnovne škole, Petar II Petrović Njegoš koja u odnosu na drugu Osnovnu Školu Sveti Sava izgleda kao neki napušteni kazamat u centru grada, a ne da služi raspjevanoj dječici na radost i ugođaj. Volio bih kad bi se probudila zajednička savjest nekih dobrih i humanih ljudi pa da toj lijepoj, pametnoj dječici „obojimo“ i sredimo njihovu ranjenu i jednobojnu školicu. Ujedno, da im i sačuvamo njihove glavice od tih komada fasade koji im svakodnevno prijete sa nje. U toj namjeri spreman sam prvi da krenem pošto znam da se neću moći smiriti dok god je takva kakva jeste… Nikad se ne zna, možda Bog i ovim putem spoji nekoga sa nekim pa da našoj dječici iz tog dijela grada vratimo osmjeh na lice, kakav već uveliko imaju dječica iz one druge osnovne škole…

 Ruinirana Fasada OŠ Petar II Petrović Njegoš u Bileći

Poslaću Vam link pa pogledajte i „širite dalje“ kako izgleda škola bilećkih đaka prvaka. Pa mi recite kako mogu s osmjehom da dolaze u nju, budu nasmijani ispred nje i u njoj? Kako da naviknu sebe na radost i optimizam kada veći dio dana provode u takvom čemernom i opasnom okruženju?

Galerija slika fasade Osnovne škole Petar II Petrović Njegoš u Bileći

Pomenuli ste Zavičajni klub Bilećana u Srbiji, koliko ste aktivni u njemu, mi koliko čujemo taj Klub uspješno i zapaženo funkcioniše?

Pa ne mogu baš reći da sam preaktivan u Klubu. Da se opet našalim i kažem da je dovoljno bilo što sam ga lično, uz još nekoliko vrijednih “omladinaca” pokrenuo i osnovao prije 5 godina. Sada sam tu da pomognem koliko mogu i koliko stižem. Hoću da kažem da sada ima i vrijednijih i aktivnijih po tom pitanju od mene. Kruna tog kluba su humanitarne akcije kojih je bilo zaista dosta zapaženih kao i organizacija Bilećkog sijela, gdje se krajem svake godine u Beogradu okupi više od 400 bilećkih duša… Da iskoristim i ovu finu priliku da pozovem sve zainteresovane zemljake i prijatelje Bileće na ovogodišnje okupljanje koje će se održati 17. novembra. To zaista bude izvanredna prilika za druženje, nova poznanstva, obnavljanje nekih starih, veselje i muziku uz hercegovačke specijalitete… Ovom prilikom pozivam i uredništvo Vašeg cijenjenog portala “Hercegovina Promo” da nam se pridružite tu veče. Bilo bi nam zaista zadovoljstvo da zajedno provedemo tu veče…

I šta bi na samom kraju poručili našoj Hercegovini?

Daću Vam jedan beskrajno dug i slikovit odgovor na to pitanje:

Hercegovina u srcu

 

J.D./HP, septembar 2018