piše: Saša Pešikan

Kao zagriženi fan od djetinjstva i neko ko je odrastao na SW filmovima, svaki iz tog univerzuma s nestrpljenjem očekujem i radujem mu se. Čak i za lošije epizode 1-3 sam iznalazio opravdanja, jer ipak to je Star Wars. Međutim, čak i meni sve to oko novih SW filmova je krenulo silaznom putanjom sa novim filmovima, triologijama i samostalnim pričama. Nakon The Last Jedi koga sam jedva svario, imao sam dozu strepnje sa ovim zadnjim, koji se bavi omiljenim mi filmskim likom ikada, Han Solom.

Nakon preuzimanja franšize od strane Diznija, priznali to mnogi ili ne, evidentno je da to nije to. SW se pravi za neke nove generacije, a pri tome, potpuno bezrazložno se napušta stari štimung koji je decenijama zabavljao filmofile širom svijeta. Kako svijet nezaustavljivo grabi ka hiperprodukciji, dnevnim, ili bolje reći blic senzacijama, tako se gubi na kvalitetu, a posebno na samom smislu i trajnosti svega što se pravi. Novi sadržaji gaze po onim prije njih i ništa se na duže staze ne zadržava kod konzumenata istih. Dok jedni studiji štancaju, drugi (konzumenti) viču samo daj, daj, daj.

U tom sveopštem konzumerskom haosu vrijednosti se neumitno gube, pa tako i stare ikone i legende se iskorištavanjem urušavaju. To na kraju dosta teže pada nama nešto starijim filmskim generacijama, koje pamte bolja, zasigurno mogu reći, filmska vremena. Vremena kada se isčekivalo po koju godinu novi nastavak ili najavljeni film. Gdje se s nestrpljenjem gradila ta neka atmosfera i naboj, koja bi eksplodirala dolaskom filma u bioskop. Gdje su najave bile škrte i nisu otkrivale skoro pa ništa o samom filmu, za razliku od danas kada u trejleru vam ukratko prikažu čitav film. Nestala je misterija, otkrivanje, isčekivanje. Taj osjećaj nepoznatog vas je pozitivno grizlo iznutra. Film je imao smisao, ljubav i ljude koji su ga njegovali kao malo dijete. Danas, sve je drugačije i ma šta ko mislio, siguran sam da sa većim mogućnostima, tehnologijom, efektima i svim čudima modernog doba, ipak smo filmski izgubili.

Djelimično, dokaz za ovo moje razglabanje je i posljednji film iz Star Wars franšize, Solo A Star Wars Story.

Čekao se, ali sa velikom dozom straha i nepovjerenja. Oboje imali su uporište u posljednjim filmovima franšize, ali najveće u činjenici da se radi o filmskoj ikoni, nevjerovatnom liku generacijski i planetarno popularnom, meni najdražem, Han Solu. Koliko je sam lik napisan da bude to što je postao, tliko i tri puta više je za to zaslužan legendarni Harison Ford. Da to nije slučajno, govori činjenica da je Ford uspio takav status postići i sa Indijanom Džonsom, pa i sa Istrebljivačem. Jednostavno harizma se ne može kupiti, već se rodiš sa tim. E sad, gledati film o Hanu, a ne igra ga Ford je samo po sebi zastrašujuće i čini se nemoguće. Posle gledanja filma sasvim sam siguran da ga nije trebalo praviti, ili ga je trebalo raditi dok je Harison bio mlad, a nakon prvobitne triologije. Tada bi bio pun pogodak i imao daleko veći smisao i uspjeh, takvo je bar moje mišljenje.

Solo a Star Wars Story nas vraća u vrijeme dok je Solo radio u službi kriminalne bande na Kreliji. On sa svojom djevojkom Kirom pokušava pobjeći iz kandži nemilosrdne bande, ali sudbina ih razdvaja i šalje ga na put gdje će postati legenda. Preko Imperijalne vojske do nove družine i opasnosti pokušaće da povrati svoju izgubljenu ljubav i ostvari svoje snove da postane poznati pilot. Tu će steći i prijatelje za čitav život, ali i izgubiti mnogo.

Pričati danas o efektima i tehnikalijama velikih studija i blokbastera je danas, čini se, suvišno. Tako i ovde većinom su na visini zadataka, sa nekim spektakularnim scenama. Međutim, meni lično nedostajalo je određenog kolorita prepoznatljivog za SW filmove. Sve je nešto zagašeno, škrto, sa tek na momente nekim bljeskom stare slave. SW svijet je uvijek bio šaren sa bogatim bojama, planetama, bićima i raznoraznim vanzemaljcima. Ovde se većinom, sa malim iznimkama, sve svodi na ljude. Muzika takođe je nekako ravna, nema onih dizačkih, prepoznatljivih taktova koji fanovima ježe kožu i pokrenu krv u žilama. Baš kao i vizuelno i muzički je prilično ravno. Kada bi ga posmatrali odvojeno, kao film van svake franšize to bi moglo proći. Ovako djeluje kao da nešto nedostaje.

Ravnica doživljaja se nastavlja sa pričom i likovima. Nekako beskrvno sve to skupa djeluje. Iako se odvija velika avantura pred vama, ničm vas ona posebno ne uzbuđuje. Tok je prilično predvidiv, ravan, na momente dosadan. Rekao bi da se išlo nasigurno i na široke mase, bez ikakvih komplikacija i prevelikog razmipljanja. Čak i preokreti, meni lično predvidivi, dođu vam nekako normalno bez uzbuđenja. U toj sigurici studia, stradala je upravo ona divlja strana SW svijeta koja je donosila uzbuđenja i sjajnu zabavu. Išlo se da se pokriju neki glavni 8poznati) dijelovi Hanove priče, pa umjesto da su se fokusirali na jedan bitan momenat, oni su pretrčali sve njih ne ulazeći ni malo dublje niti u jedan.

U takvoj postavci stvari i priče ni likovi nisu mogli uraditi nešto posebno. Iako tu ima odličnih glumaca, nekako su se svi utopili u čitav ravan tok. Mada, moram naglasiti da nije to sve tako djelovalo u uvodnim minutama. Prvih 15-ak minuta je nagovještavalo dosta više, a posebno uzbudljiviji ostatak. Međutim, nekako je sve krenulo nizbrdo ka sigurnoj luci prosjeka. Tako i likovi ne dobijaju prostor i nekako su ograđeni. Ne grebe se dalje od površine, tako da mnoge pozadinske priče, što likova, što svijetova i raznih grupacija ostaju samo na pomenu, a moglo se čudo napraviti. Zbog toga neću izdvojiti nikoga jer su svi oni sa manjim ili većim razlikama utopljeni u prosjek.

Alden Ehrenreich u ulozi Han Soloa uopšte nije loš. Na nivou ostale ekipe. Međutim, on ima jednu veliku otežavajuću okolnost, a to je da hoda u cipelama Harison Forda. Jednostavno to nije izvodljivo i htjeli ne htjeli, svaki njegov pokret upoređujete sa Fordom i jednostavno to nije to. Da je neki drugi film u pitanju, to bi bilo ok, ovako ne baš.

Solo a Star Wars Story, opterećen sa mnogo preduslova za neuspjeh je ipak imao veliki potencijal. Igrajući na kartu sigurne zarade i dodvoravajući širokoj populaciji, sa jedinim ciljem za prikupljanjem što veće zarade, potencijal ostaje neiskorišten. Za rezultat imamo jedno prosječno ostvarenje bioskopske navlakuše, koja svoj uspjeh temelji na poznatom imenu franšize kojoj pripada. Neću reći da je loš film, čak šta više možete ga pogledati u bioskopu, ali i ne morate. Kako god odlučite nećete nešto mnogo pogriješiti. Za one koji se mogu otrgnuti od uticaja Star Wars magije prošlosti, dobiće solidnu bioskopsku zabavu. Za nas koji su odrasli na avanturama Hana, Leje, Čubake, Luka i Vejdera i Džedaja, ovaj film nije ni morao da se snimi.

Ocjena: 6,5/10