Piše: Saša Pešikan

Danas je rijetko da me neki film iznenadi. Međutim, ovaj jeste i to na iznenađujući način, u danima posle. Da, tako je. Iako mi je legao na prvu, to je bilo ono više simpatično osjećanje, iliti lagano zadovoljstvo odgledanim. Međutim, u danima koji su uslijedili, misli su mi lutali nazad, pokrenule razmišljanje i kao rezultat iznjedrile zaključke. Tek tada je moje iznenađenje bilo na nivou, pa sam i sam sebe iznenadio iznenadivši se, koliko toga je isplivalo iz malog filma. Istinita priča, život i sva veličanstvenost njegove sposobnosti da kroz naizgled apsurd, slučajnost u stvari pokaže svoj smisao. Zbog toga ovo je manje recenzija, a više promišljanje o sjajnim Piratima Somalije.

Godina je 2008. Mladi Jay Bahadur (Evan Peters) živi u podrumu svojih roditelja i radi za firmu koja proizvodi ubruse i to one Premium. Obilazi prodavnice istraživajući gdje i kako se prodaju, gdje stoje na policama itd. a potom svoje izvještaje šalje kompaniji. Sanja da upiše Harvard i postane novinar. To mu je i plan u godini koja slijedi. Mala nezgoda će ga odvesti u čekaonicu hitne pomoći gdje slučajno nailazi na legendu novinarstva Toblina (Al Pacino). Kroz razgovor sa njim dvije stvari promijeniće mu život. Jedna je Fuck Harvard, a druga Somalia…

Pirates of Somalia je film zasnovan na istinitoj priči, a koju je u knjigu pretočio Jay Bahadur, junak našeg filma. Režiju i scenario potpisuje Bryan Buckley koji je prije ovoga imao jedan dugometražni film Bronze i više kratkih. Najpoznatiji od tih kratkih je Asad za koji je dobio i nominaciju za Oskara.

Ono što je srž uspjeha ovog filma je priča, koja je sama po sebi čudesna u svojoj apsurdnosti (o tome malo kasnije). Tu srž ili ono nešto, potrebno da jedan film bude poseban, znalački je upakovao režiser. Napravio je filmski prikaz iste pitak, lagan i zabavan za gledati. Dok traje ta lakoća gledanja u podsvijesti vam se infiltrira, kao virus, smisao i poruka koju priča nosi. Kasnije se aktivira i vršlja vam po glavi. Odličan posao je napravio Bakli, takav da ću rado gledati i njegov prethodni film, a i one koji će, siguran sam doći.

Veliku ulogu u svemo ovome je imala i glumačka ekipa, a posebno Evan Peters, koji i nosi čitav film. Evan je inače glumac kojeg gotivim. Lansirla ga je AHS, međutim, nema ga toliko na velikim ekranima. Par filmova i to je to. Evan ima veliki potencijal i mislim da bi trebao da se okane amerikanizovanih horror priča i okrene filmovima. Ovde je odličan i potpuno utopljen u smisao price, čiji je sam on najveći dio. Svoj posao prvog temeljnog stuba apsurda nosi snažno, uvjerljivo i zato imam samo riječi hvale.  Pojavljuje se i Al Paćino, koji izgleda kao da preskače sa jednog seta na drugi, jer je isti vizuelno i glumom u zadnjih 20 filmova. Dao je malo šmeka, ali odavno je vrijeme za penziju, rekao bi bez imalo ustezanja. Treći lik koji uz Petersa uzima najviše prostora je Barkhad Abdi koji tumači lika koji se zove, Abdi. Sjajni Somalijac, proslavio se ulogom u filmu Kapetan Filips, a ta priča se i u ovom filmu pojavljuje kratko. Ovde je uz Petersa drugi stub filma, iliti apsurda, i njih dvojica sa još mnogo sitnica, nekih pomenutih, nekih ne, čine ovaj pravi mali Apsurdistan.

Zašto apsurd? Kada prođete kroz priču, biće vam zaista jasno. Od početka, smisao koji se nameće kroz Džejev život je jedan apsurd, ali u smislu da je protivan logici. Njegov san je da ode na Harvard, postane novinar, sa velikim pričama. Realnost, s druge strane, je da živi “samostalno” u podrumu svojih roditelja i analizira tržište papirnih ubrusa, ali onih Premium. Njegova “samostalnost” ogleda se u posjedovanju sandučeta za poštu (koju prije istog pregleda njegova majka). Upravo taj sudar njegovih težnji i životne prisile ili relnosti, u kojoj živi on planira svoju budućnost ili viziju života, za koju ne zna kako će se odvijati, je sam po sebi apsurd. Potom, njegove sve dalje odluke pokretane su apsurdnim dešavanjima. Mijenja život na osnovu savjeta poznatog novinara, koji je u potpuno protivan logici pravljenja novinarskog zanata. Na tu protivnost logici nižu se druge. Jedan e-mail, ispucan u prazno, otvara najveća i najčvršća vrata. Sve znanje o sopstvenoj realnosti više ne vrijede, jer realnost je sada ona koja pripada drugom svijetu. Stranac na drugom kraju svijeta postaje bratom. Ljubav i ljepota grade se po potpuno drugačijim standardima. Sva logika odlazi kroz prozor, a upravo taj apsurd jedini može otvoriti mu oči kako bi spoznao, zaista, svijet u kome se našao.

Da li je progress, napredak, modern društvo, zaista budućnost i blagostanje čitavom svijetu? Globalizam? Demokratija? Kalup i jedan način života po strogo postavljenim pravilima, nekoga tamo na vrhu? Ili, s druge strane, naš svijet je sazdan od stotine malih svijetova. Gdje svaki ima svoja pravila i logičnosti. Načine i smisao. Prije bi rekao da je ovo drugo. A onda u sudaru tih svijetova, dolazi do suprostavljenih logika i realnosti i u stvari čitav svijet i život pretvara se u apsurd. Jer kako drugačije nazvati taj trenutak u vremenu gdje se svijetovi sudare. Gdje jedan svijet živi u svojoj logici, u kojoj se svi problem rješavaju razgovorom, ma koliko dugo trajali. Potom dođe drugi, napredniji svijet, modernism samozvan. Pod plaštom progresa i moderne budućnosti, neutaživo žedan i gladan tuđeg. Donoseći progress i nove vrijednosti, donosi i užas oružja i rata do tada nepoznat tom malom svijetu. Potom u drugom trenutku, decenija kasnijih, to gordo čudovište, se sprema uništiti svijet kog su sami zatrovali svojim oružjem i vrijednostima. Jer taj mali svijet želi sačuvati svoje koristeći se onim što mu je nametnuto. I tako, valja se taj apsurd, gdje veliki misli da donosi progress malom, istovremeno ga uništavajući. A najveći apsurd od svega toga je što će veliki progledati tek, kad pročita vijesti jedinog novinara, koji to u stvari nije.

Ovo i mnogo toga još potaklo je moje misli da se vrtlože proteklih dana. Pored onih prvih razloga, ovo samo po sebi mi je dovoljno da ovaj film preporučim svima i da ga nazovem odličnim. Možda je to samo tako meni bilo. Možda su ovo samo piskaranja izazvana pretjeranim razmišljanjem o hiljadu tema u kovitlacu našeg nam života. Možda vas ni ne dirne. Ali ću ga istinski preporučiti.

Naizgled, lagana zabava, nosi daleko više ispod površine. Zalazi pod kožu, ako mu dopustite i tjera na razmišljanje dnima posle. To je više no što bilo koji filmofil može tražiti od nekog filma. Odlično režiran i glumački prenesen, u pustinjskom okruženju je idealna preporuka za ovo hladno vrijeme. Zavalite se pod topao prekrivač, uživajte u filmu i pustite ga da uradi svoju magiju.

Sve 4, Lični utisak 5

NAJGLEDANIJIH 5

Sizuacija proteklog vikenda je skoro pa indentična prethodnom, sa jednom razlikom na četvrtom mjestu.

Tako je i proteklog vikenda najgledaniji film animirani hit COCO. Sjajna i zabavna priča o dječaku Miguelu, koji sticajem okolnosti, ode u svijet mrtvih, a potom moraće proći veliku avanturu kako bi se vratio nazad. Do sad COCO je zaradio 390 miliona $ i izgleda da ne posustaje.

Drugo mjesto je DC-ev superherojski  JUSTICE LEAGUE. Priča o timu superjunaka (Batman, Superman, Wonder Woman, Aquaman, Cyborg) i njihovoj borbi da spasu svijet. 650 mil. $ zvuči impresivno, ali tek dovoljno da pokrije troškove produkcije ovog blokbastera.

Treće mjesto je drama WONDER. Džulija Roberts nakon poduže pauze opet je tu. Društvo joj pravi Oven Vilson i kako kažu prvi utisci radi se o zaista dobrom filmu. Za sada je i zarada na nivou i iznosi 130 miliona $.

Na četvrtom mjestu je iznenađenje, jer se radi o filmu koji je vikend prije bio na 12 mjestu najgledanijih filmova. Radi se o autorskom filmu Džejms Franka THE DISASTER ARTIST. Komedija gdje je Franko okupio gomilu poznatih likova zaradila je 10 mil $.

Peti je THOR RAGNAROK koji nastavlja sa gomilanjem miliona kojih je ukupno sada 8233$. Sjajna zarada za sjajnu zabavu koju nam donosi otkačena ekipa junaka.

Ovog vikenda 5 najgledanijih filmova u svijetu su:

  1. COCO
  2. JUSICE LEAGUE
  3. WONDER
  4. THE DISASTER ARTIST
  5. THOR RAGNAROK

 

 HP, decembar 2017.