Piše: Saša Pešikan

Svi smo mi filmski odrastali uz neke nam drage filmske heroje, režisere, glumce ili likove, koje su isti ti glumci tumačili. Moja generacija i one prije, imale su tu privelegiju da odrastaju sa, zaista nevjerovatnim brojem glumačkih legendi domaće kinematografije. Toliko fenomenalnih, posebnih, glumačkih veličina, od kojih je većina sada pokojna, donijelo je neka od najboljih filmskih ostvarenja koje sam gledao, i to na svjetskom nivou. Dok mnogi prvo stavljaju neke holivudske glumce, meni lično su domaći uvijek bili na prvom mjestu. I svi oni su imali neku posebnost, karakter koji ih izdvaja, pojavu, itd. Međutim, jedan od njih, kako i sam kaže, čitav život igra dobricu. I zaista, svaka njegova uloga je bila uloga dobrice. Ali ta uloga ga je uvijek izdvajala u svim legendarnim filmovima u kojima je glumio. Taj njegov oreol dobrice se nekako nestvarno izdvajao od, često potpuno drugačijeg, okruženja i atmosfere filma u kojem je igrao, a njegova gluma i maestralna izvedba uvijek dobijala onu posebnost i kvalitet, koja ga i čini legendom filmske umjetnosti i jednim od najboljih naših glumaca ikada. Radi se, naravno, o Slavku Štimcu, a danas pišem o njegovom novom filmu, svojevrsnoj posveti njegovoj čudesnoj karijeri, „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“.

Ime: Dobrica, prezime: nepoznato je autorsko djelo Srđe Penezića koji potpisuje režiju i scenario. Producent je Vesna Golubović koja je i autor grafičkih rješenja koja se prožimaju tokom cijelog filma, dajući muupravo ono kako je i predstavljen, bajka za odrasle.

Priča počinje jedne olujne noći kada strai bračni u sred noći, vođen nevidljivom rukom, odlazi do pekare i tamo, ispred vrata nalazi kolijevku sa napuštenim djetetom. Bez ikakve dileme, uzimaju dijete i odgajaju ga kao svoje. Daju mu ime Dobrica, jer mu ono baš priliči, jer nikada niti plače niti se buni. Prolaze godine i Dobrica treba da krene u školu. Tada nastaju problemi, jer škola traži dokaz da je Dobrica njihovo dijete. Međutim, takvog dokaza nema i za Dobricu počinje nevjerovatna životna priča. Pred njim stoje sva iskušenja stvarnog svijeta. Jedino ostaje dilema. Da li je Dobrica spreman za svijet, ili bolje rečeno, da li je svijet spreman za Dobricu?

Autori i protagonisti filma, svi zajedno, donose nam jednu nestvarnu priču, bajku za odrasle, koju bi ja od srca preporučio i odraslim i djeci, jer zaista imaju šta da vide i što je važnije, osjete. Priču o nečemu tako jednostavnom, a opet možda i nečemu najtežem za bilo kog čovjeka, a to je o dobroti. O tome, kako biti dobar čovjek, uvijek i bez obzira šta život baci na tebe. O viziji, ili bolje reći, snu savršenog svijeta, koji bi bio takav, kada bi svi bili kao Dobrica. Kada bi bili dobri, bez jedne trunke zlobnog. Kada bi pomagali svima, ne tražeći i ne očekujući ništa zauzvrat. Pomagali, čak i kada nas izigraju, prevare, iznevjere. Kada bi nam srce bilo ispunjeno dobrotom, ljubavlju i neprestanom snagom da oprostimo. I rećemo svi da je to ništo no bajka ili pusti snovi.

Upravo svi protagonisti filma na taj način doživljavaju i Dobricu u filmu. Smiju mu se, rugaju i jednostavno mu ne vjeruju i gledaju kao nekoga nepripadajućeg njihovom svijetu. Tako se često tokom filma ponavljaju riječi: Lud i dobar su dva brata i Čovjek je čovjeku vuk. Jer, kada pogledamo oko sebe, svijet u kome živimo najviše odgovara tome. I mi sami gledajući film, Dobricu doživljavamo takvim.

 

Ali, kako film odmiče, Dobrica svojim djelima, postojanjem i iskrenim bitisanjem po svojim uvjerenjima i onim kakav zaista jeste, dobar, počinje da mijenja svijet oko sebe i ljude u čije živote ulazi. I svi oni, malo po malo, uz dosta opiranja, boreći se sami sa sobom, prihvataju Dobricu i otvaraju svoje srce, dozvoljavajući da ih njegova dobrota dodirne, a time i da otvore svoje srce ka drugima i spoznaju ljubav i dobrotu. Isto tako i mi, gledaoci, nakon ismijavanja, polako počinjemo da osjećamo stid, koji naravno nikada ne bi priznali. Stid zbog toga što nismo ili ne možemo da budemo kao Dobrica. Iako to možda zaista istinski želimo, ali zbog „stvarnog svijeta“ i stega društvenih normi po kojima živimo, možda se nikada ne odlučimo da takvi i budemo. Ipak, do kraja filma, jednostavno film će da vas dirne, baš kako je i Dobrica sve one u filmu. Imaćete neki poseban osjećaj lakoće, opuštenosti i mira. I to nije lupetanje, jer dovoljno je pogledati ljude oko vas koji izlaze iz bioskopa. Na svakom licu stoji lagani smješak i vidljivo zadovoljstvo, mir i jednostavno se osjeća da ih je film dirnuo u srce, a to mu je i bio cilj.

Kao što sam rekao na početku, ovo je i svojevrsna posveta Slavku Štimcu i svim njegovim ulogama, raznih dobrica. Sve te dobrice su bile posebne i izdvajale se u svakom filmu, istovremeno mu dajući ono nešto posebno, što ima svaki film koji vam ostane u srcu i pamćenju zauvijek. Ono što je posebno zanimljivo, je to što su korištene scene iz raznih Slavkovih filmova kada je bio dijete, pa tinejdžer (Vuk Samotnjak, Salaš u malom ritu, itd.). One su potom montirane u scene koje pokazuju Dobricu dok odrasta. Tako da u stvari imamo situaciju da Slavko tumači Dobricu kroz 4 decenije odrastanja lika, što u cjelini izgleda zaista impresivno.

Ime: Dobrica, prezime: nepoznato je film koji jeste bajka, ali u isto vrijeme tjera nas da razmislimo o sebi samima i svijetu u kome živimo. Film koji dira direktno u srce i budi optimizam. Film koji će nam nabaciti osmjeh i vrzmati se po glavi i narednih dana. Film koji je zaslužena posveta jednoj velikoj karijeri, glumačkoj legendi koji čitav život igra dobricu. Film koji obavezno trebate da pogledate i osjetite.

Ocjena: 8/10

 

Hercegovina Promo, septembar 2017.

 

Facebook komentari

komentar