Piše: Saša Pešikan

Moje filmsko obrazovanje je, iako bogato žanrovski, uvijek je naginjalo ka naučnoj i epskoj fantastici, ili bolje da kažem filmovima u kojima je prikazana nečija bogata mašta nesvakidašnjih svijetova. Jedan od graditelja tog obrazovanja svakako je i Pol Verhoven (Paul Verhoeven), sjajni holandski režiser, sa ostvarenjima koja su se duboko urezala u moje filmske temelje. Nakon duge pauze, Pol je izbacio novi film, snimljen na francuskom, po imenu Elle.

Elle je, rekao bih, psihološka drama/triler, ali teško da ga jasno možete svrstati, jer tokom svog trajanja zalazi u razne žanrove, miješajući ih izuzetno vješto kako bi ispričao svoju neobičnu priču. Da, neobičnu, jer je i sam film takav, neobičan, poseban ili čak još bolje, kako mu i samo ime kaže, njen (Ona). To ime je upravo i srž filma, jer nam je predstavljen njen neobičan svijet, u okviru koga gledamo nesvakidašnju filmsku priču, neobično vrijednu vašeg vremena.

Film počinje neobično, scenom silovanja u kojoj glavna junjakinja filma, Mišel Leblank (Isabelle Huppert), biva silovana u svom stanu od strane maskiranog napasnika. Nakon toga napada posmatramo Mišel kako radi sve sem onoga što bi očekivali u toj situaciji. Čisti kuću, tušira se, a ujutru odlazi normalno na posao kao da se nije ništa desilo. Slučaj ne prijavljuje policiji, sasvim smireno mijenja brave na kući, radi medicinske preglede u bolnici, a potom na večeri sa bivšim mužem i sa svojom partnerkom i njenim mužem im saopštava šta se desilo.

Međutim, opet sve odlazi u pravcu koji ne očekujemo, tj. ona brzo prekida šok svojih sagovornika i nastavljaju sa večerom kao da se ništa nije desilo. Već tada na početku filma, roje nam se pitanja zašto je sve to tako i šta to mi gledamo? Kako film odmiče dolaze i odgovori, a oni se mogu zaokružiti upravo imenom filma, jasno nam je zašto je sve to tako i gledamo njen svijet.

Kao nekoj prima balerini, Pol Verhoven je Mišel podario sav prostor, okružio je sa svim potrebnim kako bi nam u potpunosti dočarala svoju priču, svoj svijet. Ona je centar tog svijeta kao jako, postojano sidro koje čvrsto drži taj svijet u mirnim, sigurnim vodama i, što je bitnije, po njenim pravilima. U taj svijet je svojom snagom privukla ostale ljude koji čine njen život, a koje svojom posebnošću drži upravo tamo gdje želi. Kontroliše ih tako da su oni nesvjesni kontrole, koristeći ih da ispuni sve svoje fizičke potrebe, ali pokušavajući da to budu i duhovne, mentalne. Pokušavajući kažem, jer ipak ispod tolike snage, moći, privlačnosti, leži emocionalna praznina i nesposobnost emocionalne povezanosti sa drugim ljudskim bićem.

Mišel kroz svoj svijet hodi onako kako jedino zna i želi bez obzira na druge i njihove potrebe, njihovu ljubav, mržnju ili ljutnju, bez obzira da li ih njene akcije vrijeđaju ili ne. Ipak, voljeli je ili ne, svi su privučeni jer ona je neosvojiva tvrđava, ali, suprotno mišljenjima ostalih, ne zbog toga što to želi, već zbog toga jer nešto što ne osjeća ne može biti ni osvojeno, dirnuto ili pokrenuto tuđim osećanjima i akcijama.

Ovaj neobičan, poseban lik nam savršeno donosi Izabela Hupert, fantastična francuska glumica koja ovde prosto briljira. Svakim svojim pokretom, gestom, izrazom, samom pojavom priča neobičnu priču i donosi nam Mišelin svijet pun neobičnosti, pa i kontraverze. Svijet koji šokira i udara tamo gdje mnogi ne žele, a to je svet zabranjene mašte, svet u kome ljudi čuvaju one mračne tajne koje su im kroz život negdje bljesnule i koje su brže bolje sakrili od svih.

Pol Verhoven je odlično iskoristio književni predložak Oh… koji je napisao Filip Đian. Potom je tu priču žanrovski izmješao, iskoristio blagodeti istih, kao i fantastičnu izvedbu glavne glumice, ali i odlične izvedbe cjelokupne ekipe, koja je potpuno uvjerljiva. Sve to je iskoristio maestralno i predstavio nam, slobodno mogu reći, najneobičniji film ove godine. Međutim, ono što je Pol izvrsno uradio je to što nam je preko kontraverze i posebnosti jednog lika u stvari prikazao ljudsku prirodu i to njen dio koji svi vješto skrivaju. Dio koji rijetko možemo da vidimo, dio koji izlazi na površinu u izuzetnim prilikama, za koji je potrebno nešto posebno kako bi se ogolio i pokazao.

Ovdje je to posebno Mišel i ona nam razotkriva razne ljudske skrivene nagone i potrebe. Razotkriva nam ljudsku prirodu i potrebu za predstavom za okolinu i društvo, gdje sebe predstavljamo onako kako želimo da nas drugi vide, dok često skrivamo ono kakvi stvarno jesmo – sve one skrivene potrebe i nagone koje drugi ne bi razumeli.

Govoriti dalje bilo šta o radnji, samo može da pokvari ovo zaista posebno filmsko iskustvo. Ono nije lako svarljivo, svakidašnje, mnogima će biti i teško za pratiti i izdržati do kraja, ali svakako donosi nešto posebno, drugačije, vrhunski napravljeno. Donosi nam izuzetno jaku ulogu Izabel Hupert i sjajnu režiju i magiju Pola Verhovena koju dugo nismo gledali.

Ocjena: 8/10

NOVU TOP LISTU NAJGLEDANIJIH FILMOVA U SVIJETU DONOSIMO VAM POSLIJE NOVOGODIŠNJIH PRAZNIKA