Piše: Saša Pešikan

Danas je u moru i hiperprodukciji filmova veoma teško napraviti nešto što se ističe, nešto što je na neki način orginalno i svoje. Za kreativne nove nade filmske umjetnosti jedan od izraza preko koga mogu testirati svoje ideje i tako ispipati reakcije publike je upravo forma kratkog filma. Za tu formu nije potrebno mnogo novca, ali je i te kako potrebno talenta i umijeća, da u par minuta predstavite sve ono što ste htjeli, a da to bude efektno i kvalitetno. Tako sam nedavno naišao na dobar horor, Lights out, koji je imao svoju verziju u obliku kratkog filma, koja je jednostavno fantastična. Kada sam prije par dana naišao na film, a koji ima isto svoju kratku, kontraverznu i nagrađivanu verziju, morao sam da ga odgledam i veoma mi je drago zbog toga.

Love is all you need je drama o odrastanju, sastavljena od više priča koje se preklapaju. Radi se o mladim ljudima koji odrastaju u određenom sistemu, a u sebi nose nešto drugačije koje se ne uklapa u norme tog sistema. Tako, različiti bivaju predmet ismijavanja drugih, koji ih ne shvataju, ali i predmet maltretiranja koje prijeti da pređe liniju i postane nešto užasno.

Tako imamo Džud (Briana Evigan), najboljeg kvoterbeka koledža, koja je u vezi sa Keli (Emily Osment) najpopularnijom djevojkom na koledžu. Sve je savršeno i ide dobro za njih dvije, svijetla budućnost se nazire, sve dok u njihov život ne uđe Rajan (Tyler Blackburn) novi školski novinar.

Sa druge strane imamo djevojčicu Emili (Kyla Kenedy) koja je drugačija od svojih vršnjaka, radoznalija i otvorenog uma. Umjesto sa djevojčicama vrijeme provodi sa drugom Ijanom, a veoma je zainteresovana za pozorišno djelo školskog profesora, koje se kosi sa društvenim normama ali ne i sa njenim stavovima. Zbog svega toga Emili je konstantno na meti Ijanove starije sestre Paule (Ava Allan) i njenih minionsa koji je stalno maltretiraju. Emilino ponašanje i interesi za predstavu i blisko prijateljstvo sa Ijanom izazvaće niz katastrofalnih događaja.

U svemu ovome veliku ulogu odigraće i lokalna sveštenica i siva eminancija lokalne zajednice Rejčel (Elisabeth Röhm), a njene instrukcije imaće ozbiljne posljedice po čitavu zajednicu…

Film je režirala i priču napisala mlada režiserka Kim Rocco Shields. Ime koje ćemo, nadam se, upamtiti jer svakako ima potencijala što je pokazala i ovim filmom. Film je zasnovan na istoimenom kratkom filmu koji je višestruko nagrađivan i koji je baš kao i ovaj dugometražni izazvao veliku buku. O čemu se zapravo radi. Kim nam je donijela priču, koju smo videli do sada više puta. O odrastanju, o tome kako je biti drugačiji, o maloj zajednici uokvirenog razmišljanja gdje sve različito biva odbačeno i progonjeno, o vršnjačkom nasilju, o ljudskim pravima, kršenju istih, itd. Međutim, zbog čega je ovaj film drugačiji?

Odgovor je jednostavan. Zbog Kim.

Kim je došla na fenomenalnu ideju i potpuno stvari u svojoj priči postavila naopačke. Zamijenila je uloge, stavove i samu realnost i dobili smo nešto neobično, orginalno i rekao bih veoma lukavo. Čak mogu da idem dotle da kažem kako nas je vješto sve iskoristila i upravila da idemo u njenom pravcu, ma koliko se možda opirali. Da ne otkrivam detalje, a mnogo će vam ipak biti jasno, reći ću ukratko. Kim je napravila svijet gdje su istopolni brakovi i veze realnost i prirodan način življenja, dok su veze između različitih polova zabranjene, devijantne i društveno, sistemski i religiozno neprirodne. Mislim da vam je sve jasno. Kim je ovo uradila ciljano, pa i manipulatorski. Okrenula je uloge i za junake postavila one koji su nam većini, prirodni, bliski, normalni i za koje po prirodi ćemo da navijamo čitavo vrijeme, dok to vjerovatno ne bi bio slučaj, bar ne ni u blizu tolikoj mjeri, da ih je predstavila u stvari kakvi zaista i jesu. Potpuno je okrenula uloge, otisnula vas u čamcu usmjerenog kretanja, a vi, ma koliko se podsvjesno branili, po prirodi stvari prihvatate sve to i jezdite kuda je Kim i namjerila.

Moram priznati, da odavno nisam gledao ovako viještu manipulaciju publikom, kako bi se svoji stavovi kao i sama svha priče uspešno predstavili gledaocu i za to joj svaka čast.

Inače, pored toga filma je veoma dobro urađen i postavljen da ispriča na pravi način ono što je i želio, da ukaže na velike probleme današnjeg društva, prvenstveno vršnjačkog nasilja, ali i LGBT prava i samih ljudskih prava. U tome su doprinijeli i glumci, a prvenstveno mislim tu na mladu Kyla Kenedy u ulozi Emili i njenog Nemesisa Paulu koju igra odlična Ava Allan. Čitava atmosfera je napravljena da se tenzija polako diže i konstantno osjećate napetost i isčekujete da se nešto desi, osjećate to, a isto tako znate da neće biti ni malo ijlepo, već naprotiv.

Sve funkcioniše u filmu i sve je usmjereno da pošalje jasne poruke koje nam režiserka želi prenijeti. Jedina moja zamerka je što u je svoju priču postavila previše crno bijelo, tj. manjka one sive kojom je inače većinom ispunjen naš svijet. Možda je to i bila namjera, kako bi udarilo još žešće. Inače sve priče je u neku ruku zasnovala na stvarnim pričama kojima je prisustvovala ili je za njih čula, tako da neki likovi i situacije odgovaraju i određenim istinitim događajima.

Kada sve zajedno uzmem u obzir, ovo je svakako za mene jedno pravo osvježenje, koje dodatne bodove kupi na fenomenalno osmišljenoj ideji i manipulaciji, a time i vrijedno vašeg vremena.

Ocjena: 7,5/10

Top listu 5 najgledanijih filmova u svijetu donosimo vam ponovo naredne sedmice