Najtraženiji scenarista u regionu, o karijeri, novim projektima, saradnicima, konkurenciji, neprijateljima…

Jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih pisaca, filmskih i TV scenarista svakako je Feđa Isović, kojeg je u regionu proslavio najuspješniji poslijeratni serijal „Lud, zbunjen, normalan“. Isović se pisanjem scenarija bavi od 2005. godine, a nekada je pisao novele, prozu, bavio se i stripom. Kada je napisao svoj prvi scenario, za dugometražni igrani film „Dobro uštimani mrtvaci“, u životu ovog Trebinjca i Sarajlije sve se promijenilo. Danas je jedan od najuspješnijih scenarista u regionu, od kojeg se, nakon što je „Lud, zbunjen, normalan“ oborio sve rekorde gledanost u regionu, očekuje još više.

O tome hoće li nova serija koja se snima po njegovom scenariju „Ne diraj mi mamu“ nadmašiti Fazlinoviće, piše li novu filmsku priču nakon velikog uspjeha „Haliminog puta“ i osvojenih 30 međunarodnih nagrada, je li mu veliki uspjeh donio i neprijatelje u životu te o još mnogo toga, govorio je Isović u otvorenom intervjuu za “Dnevni avaz”.

Bolja serija

Čemu ste ovih dana posvećeni?

– Priveli smo kraju snimanje prvih deset epizoda nove serije „Ne diraj mi mamu“, ali to za mene ne označava početak odmora, već uveliko pišem nove nastavke.

Mnogo radite, pišete li brže u Trebinju ili…

– Jednom sam se našalio da u Trebinju pišem brže zbog Vukojevog vina. Istina je da nema mnogo razlike gdje sam. Kada uključim laptop, istovremeno isključim svijet oko sebe tako da je skoro pa nebitno gdje pišem. Ako je to u Trebinju, koje volim, i uz vino, tim bolje.

Mnogo se očekuje od novog sitkoma „Ne diraj mi mamu“. Sve su oči uprte u taj projekt. Vjerujete li da će nadmašiti uspjeh Fazlinovića?

– Teško. Nismo to sebi ni postavili kao cilj. Sasvim je dovoljan visok rejting gledanosti, koji će garantirati nastavak snimanja. „Ne diraj mi mamu“ možda je i bolja serija od „Lud, zbunjen, normalan“, ali ne mora biti da će publika to tako doživjeti. Više ćemo znati u oktobru nakon emitiranja. Ono što je do nas, mi smo uradili. Ja sam zapeo i momački se potrudio oko scenarija, a sastavili smo i najbolju moguću regionalnu podjelu: Branko Đurić Đuro, Anđelka Prpić, Rene Bitorajac, Jasna Diklić, Dragan Marinković Maca, Admir Glamočak, Emir Hadžihafizbegović, Haris Burina…

„Halimin put“, za koji ste pisali scenarij, i danas je aktuelan. Film je u okviru obilježavanja godišnjice masakra u Srebrenici prikazan u pet britanskih gradova.

– Taj sam film pisao i promišljao kao neku vrstu grčke tragedije, koja je skup tragičnih karaktera. I muški i ženski likovi u tom filmu su tragični pa tako i srpski i bošnjački karakteri. Veoma mi je važno bilo da priča ne bude crno-bijela, uvijek o tome vodim računa. Najpozitivniji karakter u filmu je Slavomir, a on je, ujedno, i nosilac najnezamislivije, neizrecive tragedije.

Rekli ste da su drame poput ove važne zbog spoznaje o sebi samima. Pa spoznasmo li išta?

– Često čujem kako ljudi izražavaju negodovanje što se snimaju fimovi s tematikom iz posljednjeg rata. Naprotiv, mislim da je veoma važno što više snimati o toj temi. „Šindlerova lista“ je nastala 50 godina nakon Drugog svjetskog rata i niko nije definirao taj film kao „još jednu od mnogih priča o Jevrejima i Nijemcima“. Na kraju je samo bitno da li je film dobar ili loš. Što se spoznaja tiče, ipak nemam iluzija da posao kojim se bavim, išta može promijeniti preko noći.

U kojim je okolnostima, zapravo, nastala ova priča?

– Moram reći da sam veoma ponosan na „Halimin put“, koji je dobio više od 30 međunarodnih nagrada. Scenarij sam pisao sedam godina i nisam siguran da ću nekad opet imati toliko vremena da se posvetim nečemu. Prva verzija koju sam napisao, dešavala se u Hercegovini, uvijek je lakše pisati o prostoru koji ti je blizak. Halima je imala trebinjsko prezime Ćerimagić. No, u istočnoj Hercegovini nije bilo masovnih ubistava i ne postoje masovne grobnice tako da priča ne bi bila utemeljena pa sam je morao prebaciti u Krajinu. Halimi sam tada dao krajiško prezime Hadžić, a morao sam više puta, zbog specifičnosti jezika i raznih drugih detalja, tamo i da boravim.

Najavili ste nastavak saradnje s Ostojićem. Je li došlo do toga?

– Ne još, ali čim se stvore neki uvjeti, vrlo rado. Mislim da i on priželjkuje nešto takvo.

Strašna „Žaba“

Koliko Vas rad ostalih kolega zanima? Ocjenjujete li njihove filmske priče?

– U ovo vrijeme i na ovom prostoru snimiti bilo kakav film je samo po sebi uspjeh. Zato sam sklon hvaliti i najlošije uratke iz regiona. Uvijek pronađem nešto zbog čega je vrijedilo snimiti taj film.

Ko je, prema Vašem mišljenju, najbolji reditelj u BiH?

– Najbolji ti je onaj s kojim najviše radiš. Dakle, nemam dileme, Elmir Jukić. Da ne mislim tako, ne bih radio s njim ovolike godine. Neobično mi je drago da je konačno završio svoj prvi dugometražni film „Žaba“. Imao sam priliku da ga pogledam i u tom filmu mi je nekako sve na svom mijestu. Strašno mi se dopao.

Je li Vam veliki uspjeh u karijeri donio i neprijatelje u životu?

– Ma nemam pojma. Evo, i ovaj intervju nekome će se možda svidjeti, a neko će se možda i naljutiti zbog nečega. Haj’ znaj.

Jeste li se kada sukobili s nekim od saradnika?

– Na svakom poslu se dese nesuglasice i trzavice, ali zaista se ne mogu žaliti. Moj producent Davor Pušić je veoma izbirljiv kada su saradnici u pitanju. Kada on ne želi s nekim da radi, nema šanse da ga na to ni Juka ni ja možemo nagovoriti. Ali, to je i dobro. Zato u ekipi uvijek vlada harmonija, Davor šu*…. ne dozvoljava pristup. To su njegove riječi.

Koliko su glumci zaradili na Vašim projektima?

– To, naravno, ne mogu da vam kažem ni kada bih znao napamet. Neki su zaradili mnogo, neki malo. Neki su glumili mnogo, neki malo. Neki vrijede mnogo, neki malo… Komplicirana je to matematika.

Koliko se petljate u rediteljski posao kada se radi kasting? Mnogi glumci smatraju da ih guraju u klišee?

– Neke uloge dok pišem već znam za koga ih pišem. Tako je i lakše pisati. Ostale uglavnom dogovaram s rediteljem i producentom. Ne možete uvijek dobiti onoga koga biste htjeli. Ustvari, najčešće je upravo tako. Neko je zauzet, neko preskup, neko ovo, neko ono… Veoma često smo primorani raditi kompromise.

Je li neko pokušao iskoristiti Vaš rad?

– Bilo je slučajeva kada su neki pokušali zaraditi na popularnosti samog brenda „Lud, zbunjen, normalan“. U nekoliko navrata smo i Davor i ja morali angažirati advokata. Najviše mi, ustvari, smeta što ljudi misle da sam napisao neku glupost koju neko samoinicijativno igra. Često u posljednje vrijeme moram da se pravdam da nešto nije rađeno prema mom tekstu.

Nepoznate vode

Šta mislite o obnavljanju kultne „Audicije“?

– Iako sam protivnik oživljavanja leševa, moram reći da je riječ o predstavi za koju sam emotivno vezan i jedva čekam da je pogledam osvježenu. Nemam sumnje da i publika tako misli.

Šta je sa pozorištem? Publika od Vas očekuje neki dobar tekst.

– I ja. No, nekako sam upao u lagodnost medija kojim dobro vladam, a to je televizija, pa mi je mrsko isplivati vani i upustiti se u nepoznate vode. Ali, sigurno ću u budućnosti napisati nešto.

Jeste li i dalje u krizi srednjih godina?

– Taman.

Da sam u Holivudu…

Da je Feđa Isović negdje u Holivudu, kako bi danas izgledao Vaš život?

– Da sam u Holivudu, vjerovatno ne bih napravio ovakvu karijeru. Tamo je žestoka konkurencija i čini mi se da u svakom ulazu ima neki scenarista bolji od našeg najboljeg.
Trebinjac, Sarajlija, Dubrovčanin…

Nisam znala da ste Dubrovčanin….

– Pa i nisam, Trebinjac sam. I Sarajlija. Pola života tamo, pola ovamo. U Dubrovniku sam se rodio, jer se porod desio dok je mama bila na plaži na Pločama.

Politika i lova

Rekli ste da biste voljeli napisati triler. Kako bi to izgledalo u bh. okolnostima?

– Nešto oko politike i love sigurno. Banda s kravatama svakodnevno nudi bezbrojne teme.

 

Izvor: Dnevni avaz / S.Alagić-Aletić

Facebook komentari

komentar