Penzioner Ljubomir Stojaković iz Donjih Cerana kod Dervente nakon 60 godina od završetka četvorogodišnje osnovne škole poželio je da okupi svoje školske drugare, i da ih o svom trošku povede na trodnevnu „ekskurziju“ u Francusku, gdje trenutno živi.

Ovaj građevinski inženjer u penziji, nedavno je u „Dervenskom listu“ objavio oglas putem kojeg poziva svoje školske drugove koji su išli u razred s njim 1955, 1956. i 1957. godine u školu u Donjim Ceranima, da mu se jave.

– Namjeravam da svoje školske drugove odvedem u Francusku, gdje ću im obezbijediti smještaj i hranu. Kod mene bi ostali tri dana, a ja bih se potrudio da budem što bolji domaćin i da se uz druženje prisjetimo đačkih dana. Planiram da organizujem feštu uz roštilj i piće, te da ih odvedem u obilazak istorijskih gradova u blizini mog doma – priča Stojaković.

Davnih šezdesetih godina, u Stojakovićevom razredu bila su 24 đaka, ali na druženje mu se do sada javilo njih desetak.

– Očekujem da će se javiti još nekoliko njih, iako zasigurno znam da je troje umrlo. Većina nas se raselila po bijelom svijetu i mnogo ih živi u Holandiji, Njemačkoj, Austriji… Neki su i slabog zdravlja, ali bez obzira na sve to, očekujem da mi se javi što više njih – kaže Stojaković.

Tvrdi da se i poslije toliko godina još sjeća imena i prezimena svojih školskih drugara s kojima je četiri godine dijelio sreću, tugu, ali i dječije nestašluke.

Stojaković priča da se u Francusku sa svojom suprugom preselio davne 1970. godine, kada su iz rodne Dervente otišli „trbuhom za kruhom“. Godinama je radio kao građevinski inženjer nuklearnih centrala i na tom radnom mjestu je zaradio penziju. Živio je u gradu Nimesu, ali poslije odlaska u penziju sa suprugom se preselio na selo.

– Nedavno smo kupili kuću u malom selu udaljenom nekoliko kilometara od Nimesa jer se grad razvio i postao skučen. Naše seoce ima oko 900 stanovnika, a kuće su kamene, građene u rimskom stilu. Imamo baštu i uživamo u penzionerskim danima – govori Stojaković.

Dodaje da je sa suprugom izrodio tri kćerke na koje je posebno ponosan.

– Jedna kćerka živi nekoliko kilometara od mene i drži svoj restoran. Druga je doktor, a treća potpukovnik u francuskoj armiji – kaže Stojaković i dodaje da je zadovoljan životom koji mu je pružila Francuska.

Priča da život u rodnoj Derventi nije bilo lak, te da je to glavni razlog odlaska.

– Želio sam da svojoj porodici obezbijedim svjetliju budućnost zbog čega sam otišao u inostranstvo. Samo nakon godinu rada u Francuskoj, zaradio sam dovoljno novca da roditeljima kupim kuću bliže Derventi. Tu je moj otac živio do početka rata, kada je ubijen – kazuje Stojaković.

Dodaje da kuću obilazi jednom do dva puta godišnje i da se uvijek rado prisjeća vremena provedenog u Derventi. Vjeruje da će uskoro dobiti priliku da oživi najljepša sjećanja na đačko doba i svoje drugare od kojih ga nije odvojilo ni vrijeme, ni daljina.

Kontakt

Ljubomir Stojaković kaže da bi volio da mu se školski drugovi jave što prije kako bi druženje i odlazak u Francusku uspio organizovati na vrijeme.

– Planirao sam da dolazak bude u maju naredne godine, kako bi svi imali vremena da usklade svoje obaveze i da izvade pasoše oni koji ih nemaju – rekao je Stojaković i još jednom pozvao školske prijatelje iz Donjih Cerana da mu se jave na broj telefona 066/203-260 ili na francuske brojeve 0033/61-466-633 i 0033/60-239-034.

 

Izvor: Glas Srpske