Treće mjesto na konkursu za najuspješnije studente koji je raspisalo Udruženje Trebinjaca „Jovan Dučić“ u Beogradu, pripalo je Božidaru Vujoviću, studentu završne godine Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu, čiji je prosjek ocjena 9,3.

Ovaj mladi Trebinjac je, još od malih nogu, navikao da dobija priznanja. Dobitnik je „Vukove nagrade“ koju je stekao u OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“.  Znanje stečeno u Gimnaziji „Jovan Dučić“ svakako mu je pomoglo da sa lakoćom prevaziđe prepreku zvanu prijemni ispit i upiše željeni smjer – biohemijsko inženjerstvo i biotehnologija. Već na prvoj godini fakulteta, osvojio je nagradu „Panta S. Tutundžić“ za prosjek 9.50. Kada nije posvećen knjizi, u slobodno vrijeme igra košarku u fakultetskom timu. Sa Božidarom smo razgovarali o dobijenom priznanju, načinu života u Beogradu i planovima za dalje usavršavanje.

Šta za tebe predstavlja ovo priznanje?

Kada od svojih dobiješ nagradu, to onda dobija neku novu dimenziju. Drago mi je da Udruženje prepoznaje rad i trud studenata i da znaju to i da nagrade. Priznanje mi najviše znači zato što je stiglo od mojih Trebinjaca i to mi je motivacija da i dalje nastavim vrijedno raditi, jer očito ima neko da to i prepozna. Možda sam imao i sreću da budem u prvoj generaciji nagrađivanih studenata i nadam se da će ovaj trend da se nastavi, jer sam siguran da ima mnogo kvalitetnih studenata Trebinjaca na Beogradskom univerzitetu. Nadam se da je ova nagradu samo jedna u nizu i da ću ih dobiti još dosta , ali će ova svakako ostati jedna od omiljenih.

Koje izazove je trebalo savladati pa ostvariti ovakav uspjeh?

Smatram da sam imao dobru osnovu još iz osnovne škole u Bregovima, a kasnije i iz gimnazije. Stekao sam radne navike koje sam kasnije primjenio na fakultetu i učenje mi nije teško padalo. Možda je najveći izazov bio prelazak iz manje sredine kao što je Trebinje, u jednu znatno veću kao što je Beograd. Trebalo se navići na sve okolnosti života u Beogradu, promijeniti način života i oduprijeti se nekim izazovima života u velikom gradu. Prosjek ocjena i nije toliko mjerilo znanja, mada pokazuje uloženi trud, jer se za svaku ocijenu trebalo boriti.

Koja godina studija ti je bila najteža i zbog čega?

Najteže mi je pala treća godina studija. Razlog za to je možda mali gubitak motivacije, jer sam prvu godinu očistio sa lakoćom, pa je došlo dalje do malog opuštanja što se odrazilo na nešto slabiji uspjeh u tom periodu. Pored toga i Beograd nudi mnoge mogućnosti za bogat društveni život, od sporta pa do izlazaka, tako da možda nisam uložio rad kakav sam trebao i mogao.

Kako si došao na ideju da upišeš Tehničko – metalurški fakultet i koliko si zadovoljan onim što ti je pružio do sada?

Sasvim slučajno sam na internetu pronašao TMF. Polja interesovanja su mi bila prvenstveno vezana za hemiju, a volio sam i fiziku, biologiju, matematiku. Razmišljao sam o upisu stomatologije, medicine, prirodno-matematičkog fakulteta, ali na kraju mi se najviše dopalo ono što TMF nudi. Pored znanja koje može da se stekne, naglasio bih i odlično društvo, pogotovo preko sportskih sekcija. Vjerujem da sam stekao neke prijatelje do kraja života, a i sa profesorima imamo gotovo prijateljski odnos i tu su uvijek za nas da nam pomognu ukoliko je to potrebno. Mislim da bih se pokajao da nisam upisao TMF.

Šta ti je predstavljalo motivaciju tokom studija?

Svakako moja najveća motivacija i podrška je moja familija, roditelji i moja sestra. Pošto su oni toliko toga za mene učinili u dosadašnjem životu, osjećam neku potrebu da im vremenom vratim barem jedan dio. Takođe, postoji i neka unutrašnja motivacija, da postavim sebi izazove i da vidim da li mogu da se nosim sa njima. Motivacija mi je svakako neki budući posao i želja da sa fakulteta izađem što spremniji za rad. Nažalost, danas se baš i ne zapošljava prema nekim pravednim kriterijumima, tako da mi je to to motivacija da budem jos bolji.

Da li si imao praksu tokom studija i šta ona znači za studente?

Neku dužu praksu, u kojoj cu naučiti nešto konkretno da radim, nisam još imao. Prijavio sam se za jedan program stručnih praksi u inostranstvu. Smatram da je za moju struku bitan način razmišljanja i taj inženjerski pristup, a svakako i praktično znanje, tako da u bliskoj budućnosti očekujem da ću otići na praksu. Praksa je veoma bitna za studente, pogotovo za studente prirodnih fakulteta.

Da li si ranije posjećivao hercegovačke večeri u Beogradu i kakvo je tvoje mišljenje o cilju, programu i idejama udruženja „Jovan Dučić“?

Ove godine sam prvi put posjetio hercgovačke veceri, pored okupljanja Trebinjaca u Beogradu, noć prije sam bio i na okupljanju Bilećana. Nisam bio puno upoznat sa radom Udruženja, mislim da i ne dobijaju adekvatan medijski prostor i da bi svakako bili još brojniji. Smatram da će u narednim godinama biti sve više i više Trebinjaca koji ce postati članovi Udruženja, a takođe ima i mnogo ljudi koji nisu porijeklom iz Hercegovine, ali vole Trebinje i učlanili su se u organizaciju. Sam cilj Udruzenja je za poštovanje i pohvalu. Vjerujem da se i ranije trebala javiti ta ideja i inicijativa da se to pokrene. Ovom prilikom bih se zahvalio za ovu vrijednu nagradu, a vjerujem da su i Tamara i Dimitrije zahvalni i da poštuju rad Udruženja.

Kakav je osjećaj biti među tolikim brojem okupljenih Hercegovaca i jesi li saglasan sa tvrdnjom da se mi, u tuđini držimo zajedno?

Osjećaj je predivan. Volim ekavicu, ali jos više ijekavicu, a dvije večeri sam je slušao i kao da sam bio u Hercegovini. Fino je vidjeti neke ljude nakon nekog vremena, neki su me vidjeli poslije 10,15 godina tako da mislim da je odlična ideja pravljenja ovakvih događaja. Svakako stoji to da smo negdje van granica Hercegovine jos bliži i da se držimo zajedno, a ovakvi skupovi omogućavaju da se upoznaju novi ljudi i steknu neka nova, lijepa poznanstva ili jos vise prodube postojeća.

Kakvi su tvoji dalji planovi, po pitanju obrazovanja i karijere?

Prvi cilj mi je da obezbjedim neku dobru stručnu praksu u inostranstvu, nadam se već od marta 2018. godine. Poslije toga da diplomiram, a nakon toga razmišljanje i dobra analiza za dalje usavršavanje. Master studije sam svakako planirao da upišem (možda Beograd, možda inostranstvo ukoliko se poklope neke stvari), a za eventualne doktorske studije ne bih sad da se zalećem. Nadam se da ću naći neki kvalitetan posao poslije ili za vrijeme master studija tako dajos ne mogu da razmišljam o doktorskim studijama.

Po tvom mišljenju, zbog čega se, omladina iz Hercegovine odlučuje da upiše fakultet u Srbiji?

Ono što je karakteristično za moju familiju i mene je da sam ja već treća generacija muškaraca u familiji koji je upisao fakultet u Beogradu, tako da se može reći da je to već neka porodična tradicija. Smatram da univerziteti u Srbiji, prije svega u Beogradu, pružaju više znanja i mogućnosti u odnosu na druge univerzitete u regionu, ne omalavožavajući bilo koji drugi univerzitet. Beogradski univerzitet je među 300 u svijetu tako da mislim da i to nešto govori. Nažalost, u Hercegovini ima mnogo đaka koji imaju potencijala i dovoljno znanja, ali ne i neke druge mogućnosti da upišu fakultete u Srbiji, prije svega jer je život skuplji. Na mnogim univerzitetima i u BiH i u Srbiji postoji mogućnost kvalitetnog obrazovanja, tako da je na pojednicu kakav će pristup imati.

Razmišljaš li o povratku u Trebinje i šta je ono što ti najviše nedostaje iz rodnog kraja?

Najviše mi nedostaje klima i voda. Pa, familija mi najviše nedostaje, a i samo Trebinje, naselje Bregovi će mi biti uvijek u srcu tako da mi i sam grad po sebi nedostaje. U narednih par godina imam neke druge planove i ciljeve tako da će Trebinje morati da pričeka. Ukoliko se stvore neke mogućnosti i dobri uslovi za rad, svakako bih dobro razmislio o tome. Želja mi je svakako da se nekad vratim, a sad šta znači to nekad, zavisi od mnogih drugih okolnosti, a ne samo od mene.

 

Jelena Drapić / Hercegovina Promo, decembar 2017.

 

 

Facebook komentari

komentar