Švajcarski psihoterapeut Maks Lišer nije slučajno rekao da „ko pokaže svoje boje, svoju zastavu boja, otkriva partiju kojoj pripada“ već je to zaključio na osnovu dugogodišnjeg istraživanja korelacije preferencije boje i karakteristika ličnosti.

Vjerovatno ne postoji osoba koja nije čula izreke: zelen od muke, crven od bijesa, bolesno žut ili beskrajno plav. Nije slučajno što su bolnice ofarbane u pastelne nijanse zelene ili bež, što su vojnici u tamno zelenom, što su pogrebna kola crna…

Ništa od toga nije bez razloga, jer boje imaju poseban značaj u ljudskim životima i psihologiji. Plemena u Africi farbaju svoja lica čime prenose određene poruke ostalim članovima zajednice, a slično je i u životinjskom svijetu, jer su boje životinja, insekata, riba u skladu sa prirodom koja ih okružuje a u zavisnosti od situacije te boje se na njima i mjenjaju ili su pak svojevrsni pokazatelji strogih hijerarhiskih odnosa.

Nedavno istraživanje koje je prenio Bi-Bi-Si pokazuje da su nijanse crvene povezane sa snagom, agresijom i seksom, pa je ta boja odlika britanske kraljevske porodice, ali i četvrti u Amsterdamu poznate kao „red-light district“ u kojoj rade prostitutke i te asocijacije ne mogu biti puka slučajnost.

Nova grana nauke pod nazivom „psihologija boje“ je utvrdila da boje mogu imati veliki uticaj na raspoloženje, percepciju i djelanje ljudi.

Takođe, od davnina važe uvjerenja da pokloniti osobi crveni cvijet označava ljubav, roze – nježnost, žuti – ljubomoru, narandžasti narcisoidnost…

Da li će opustiti, ražalostiti, unijeti radost ili nemir, boje su neprekidni okidač i pokazatelj emocija, prenose određenu energiju i poruku, a istovremeno govore i o ljudima samima.

Zaokupljeni svakodneviccom, vjerovatno tek poneko primjeti boje koje ga okružuju, međutim kada je riječ o umjetnosti, tu su stvari drugačije i zbog koncentracije ljudi odmah uoče i brzo postanu svjesni da li im se neko djelo sviđa ili ne.

Pošto se dosta zna o radu Kantovom načinu života i njegovoj skoro rigidnoj pedantnosti, ne čudi što je napisao sljedeće: „U svim likovnim umjetnostima, onoliko koliko su one lijepe umjetnosti, bitan je crtež, koji čini temelj ukusa, a boje samo nadražuju čulo i ne mogu uljepšati predmet kako bi postao dostojan posmatranja“.

Nikola Pusen tvrdi slično i kaže da boje „zavode oči“.

Dr Vladislav Panić u svojoj knjizi „Psihologija i umjetnost“ piše da suprotni tipovi, odnosno oni koji reaguju na boje i vole ih, imaju drugačije karakteristike ličnosti. „Oni brzo reaguju na spoljašnje draži, otvoreni su, osjetljivi i povodljivi, kolebljivi i neposredni, sugestibilni, romantični i teže punoći života“.

Boja ispunjava cjelokupan čovjekov vidljivi svijet, ona je interdisciplinovani predmet istraživanja, govori i o receptorima čula vida, ali i o karakteristikama jedne ličnosti ili naroda, razvoju emocija i intelekta, poremećajima itd.

Boje prenose određene poruke i simboliku. Cirkuzanti su, na primjer, na umjetničkim slikama prikazani u jarkim, crvenim nijansama jer je to „boja vatre“, života, borbe.

Međutim, crvena je i boja strasti, rata, žara i erosa, nemira i ona je veoma prisutna kod autora koji slikaju ples, posebno tango, upravo zbog simbolike koju nosi.

Panić u svojoj knjizi kaže da je na primjer plava boja, boja neba i visine, istine, slobode i budućosti, zelena mladosti, veselja, otvorenosti, ali i neprijatnosti, dok bijela simbolizuje čistotu, kao i sterilnost i pedanteriju.

„Ljubičasta se smatra suicidnom, bojom samoubica, ali i tajanstvenonom i veličanstvenom“, navodi Panić i dodaje da je sa aspekta simbolike interesantna i braon, jer je to zemaljska boja, prizemna i sigurna.

Ako se kao primjer daju ekstremni slučajevi istraživanja psihologa, ona pokazuju da su neki duševni bolesnici, na primjer temporalni epileptičari opsjednuti crvenom, da je često haluciniraju, dok je zelena na drugom mjestu po upotrebi kod šizofreničara.

Kako god ih tumačili, lijepo je kada su ljudi okruženi bojama koje im prijaju, da na zidovima drže umjetnička djela u kojima uživaju ili na stolu buket crvenih ili žutih ruža.

Izvor: RTRS