Nigdje u ovom “modernom dobu” nismo tako posrnuli i pogubili se kao u odabiru životnih kriterijuma po kojima se vodimo u našim životima.

Onima koji se sada zapitaše šta su to životni kriterijumi, reći ću da su to kriterijumi koji danas život znače! I biće dovoljno samo takvo objašnjenje.

Ne znam koji su vaši, ali evo nekih od mojih kojima sam povinovan, kojima težim i koje priželjkujem.

Cijenim složnu i brojnu porodicu bez obzira na imovinski status te porodice. Pred Bogom i sobom, oni su bogatiji od mnogih bogatih…

Cijenim svakog vrijednog čovjeka i njegov zdrav uspjeh. Naročito onog čiji uspjeh nije otuđen ili naslijeđen.

Cijenim svakog čovjeka koji vjeru i Boga u sebi gaji. Ne mora da znači da takav čovjek u sebi ima više vrijednosti u odnosu na nekog ateistu, ali svakako, kod mene ima blagu prednost pri donošenju moralnih kvalifikacija kod ljudi…

Cijenim ljude koji redovno poste i odlaze u crkvu.

Cijenim tačnost, preciznost i urednost kod ljudi. Sve troje predstavljaju dragocjeno oruđe pri građenju čovjeka u čovjeku.

Cijenim pažnju i razumijevanje prema sredovječnim i starijim osobama. Da me neko upita koju bih predložio kao jedanaestu božju zapovijest – bila bi ta! Uz podrazumijevano prisustvo grijeha za kršenje te zapovijesti.

Cijenim ljubav i duboko razvijenu svijest prema svom narodu, svojoj vjeri i državi, pa koja god ona bila. Isto tako, razočaran, osuđujem apsolutnu ravnodušnost prema tim stvarima. Кao što osuđujem i sve ono što može potpasti pod grupu ekstremnog nacionalizma.
Cijenim davanje, odricanje i humanu crtu svake ličnosti. Taj bih predmet, da mogu, uveo u osnovne škole kao obavezan. U odnosu na nekoga, svako ima više nego što mu treba. Mislim da to treba da se osjeća, uči i podstiče u mlađim danima. Isto tako, sve više prezirem sebičnost, podređivanje svega i svačega svojoj zadnjici.

Cijenim iskrenost. Iako je nje nekako sve manje među nama. Svi je mi, neko manje, neko više, krnjimo iz ovog ili onog razloga.

Cijenim vjerne žene. Ne smijem da kažem, a ni da pomislim da je i njih danas sve manje. Bez saznanja o njihovom daljem postojanju, malo bi šta za mene imalo daljeg smisla u tim muško-ženskim odnosima.

Cijenim lijepo vaspitanu djecu i njihove roditelje. Tu već, nažalost, hoću i smijem da pomislim da je sve manje i jednih, a samim tim i ovih drugih.

Cijenim djecu koja nesebično i do plavog neba vole, poštuju i paze svoje roditelje pod njihove stare ili starije dane.

Cijenim ljepotu svake žene koja je, uz blagoslov Boga, od majke, a ne neke igle ili skalpela, rođena!

Cijenim ljude koji gaje topla ili bar neka toplija osjećanja prema životinjama.

Cijenim ljude koji vole, poštuju i čuvaju prirodu i sve što ima veze sa njom. Кoji se druže sa njom kao sa najboljim prijateljom. One koji je nikada, pa ni jednom plastičnom čačkalicom nikada povrijediti neće.

Cijenim ljude koji vode primjetnu i planiranu brigu o svom zdravlju. A, i lijep su primjer onima koji bi to htjeli, ali još uvijek ne stižu da to rade kako treba.
Cijenim sve nepušače. Znam da je besmisleno, ali jedna od mojih prvih kvalifikacija pri ocjeni opšteg integriteta svakog čovjeka polazi od toga da li je pušač ili ne.

Cijenim sve ljude koji poštuju, gaje i njeguju našu tradiciju i običaje.

Nažalost, nemaju oni ništa od mog cijenjenja, ali do beskrajnog plavog neba duboko cijenim i poštujem sve borce u proteklim ratovima koji su i meni samom omogućili ovo bezbrižno i udobno kuckanje sada. Naročito one pale, ranjene i invalide… Dok smo živi, ne smijemo ih zaboraviti! Ni mi, ni država!

Cijenim datu i održanu riječ, kao i moral čovjeka koji stoji iza takve riječi.

Cijenim sportski duh u čovjeku. On obično za sobom povlači i onaj takmičarski, koji takođe cijenim samo ako je zdrave prirode.

Iako je sam ne čitam, cijenim ljude koji čitaju Politiku. Isto tako, sve manje cijenim one koji se njome “profesionalno” bave.

Umije to svako samo da hoće – cijenim ljude koji hoće i mogu da čuvaju tajnu.

Ne znam zašto, ali cijenim ljude koji znaju da sviraju gitaru za svoju dušu.

Cijenim sve ljude koji se ne slažu sa bolesnim, kompleksaškim i antisprskim djelovanjem crnogorskog predsjednika.

Da je malo više sreće, sve bi se ovo podrazumijevalo i dešavalo samo od sebe, bez bilo kakvih ljudskih napora, težnji i vapaja za istim. Samim tim i naglašavanje i pisanje o bilo čemu ovom bilo bi besmileno poput pisanja o tome kako je nebo plave boje… Međutim, naše nebo odavno nije tako plavo, između nas i njega se nadvijaju razni tamni oblaci koje nanose i kovitlaju domaći i strani vjetrovi. To utiče da pred našim očima sve manje ima tog našeg plavog, čistog neba, a sa njim i još dosta toga u nama i među nama… Zato sam ovaj put pisao baš o tom “plavom nebu”.

Izvor: vukoje.rs