I sada se sjećam jedne “golobrade” rasprave sa ocem koja se završila njegovom konstatacijom:”Ti, kao da si svu pamet ovog svijeta popio!” Sa svojih 18 godina sam mislio da znam sve i svašta i da sam za mnogo štošta u pravu. Sada, 20 godina kasnije, sa svojih 38 znam da nisam ni mogao toliko znati i da je to bilo jedno obično mladalačko samouvjerenje. Jer, sada uviđam koliko toga mlad momak (osoba) i ne može znati, niti previše spoznati pa da je ne znam šta i ne znam ko. Takođe, znam da čovjek ni mojih godina ne može toliko znati kao što to svojim “životom” zna neko od mene stariji. Iskusniji… Pri tome, ne mislim ja na stečena znanja iz knjiga i enciklopedija, već samo na ona koje mogu ispisati godine… Tj. ona koje smo uspješno primjenili u praksi života.

Nije ovaj tekst neka priča o meni i mom znanju. To je priča o godinama. O njihovom poštovanju i zrelosti. O mladosti i starosti. O iskustvu i neiskustvu. O mogućoj količini životnih saznanja koje određene godine mogu donijeti i ponijeti na svojoj grbači. Kao i za sve u životu, i tu postoji neka granica. Ne misaona, nego količinska. A jedna drugu opasno zna da zavara, kao što su mene mladog varale obje. Ne samo mene, nego zasigurno sve one koji i svoje i tuđe godine olako shvataju, doživljavaju i zanemaruju. Sve one koji precjenjuju svoju “mladost”, a potcjenjuju nečiju “starost”. Za sve one kojima oni stariji bivaju odmah stari i prestari za neka životna mišljenja i stavove, angažovanja i uloge…

Može misliti ko šta hoće, ali za neke stvari su ipak potrebne neke godine. Ima tu, ne tako čestih, iskakanja da neko baš vrijedan, nadaren i talentovan u nekom skoku doskoči i malo više i malo duže od svojih godina, ali preskakanja nema. Niko ih nikada preskočio nije, niti ukrao. Ni njih, ni sve ono što one, svaka sa sobom, nosi i može ponijeti. Džaba se neko mlad kiti nečim što svojim “godinama” može imati samo onaj stariji. Papir trpi sve, pa čak i veće godine, ali zrelost, znanje i iskustvo mogu donijeti samo godine života i “krvavo” vrijedan rad u njima. Nisu to sigurno odštampane diplome, instant unapređenja, tate, mame, političke instrukcije i razne veze i vezice…

Ova naša država se žestoko griješi o “godine svoga naroda”. Brzo ih se odriče, olako ih potcjenjuje i otpisuje… Kako u svojim državnim dužnostima, tako i u privredi i u društvenim djelatnostima. Jedino se u medicini, tamo gdje je svima „prpa“, cijene godine i iskustvo. Drugo, malo gdje. Pod takvim opštim utiskom i praksom, i ovi stariji kao da su posustali pa sve manje vjeruju u svoje sposobnosti i mogućnosti. Dosta njih već tamo oko 50-te misle da nikome ne trebaju i da ih niko neće, što je suludo. Prepušta se mnogo toga bitnog onim mlađim, još uvijek zelenim, nedovoljno zrelim i iskusnim, ali dovoljno lojalnim. Nije šta od škole imaš, koliko godina imaš i šta u njima nosiš, bitno je imaš nekoga ili da si potpisao… Ovo ili ono. Ono ili ovo. Bitno je da si nečiji i da je uzda oko tvoga vrata uvijek na dohvat nečije ruke.

Pogledajte negdje neki izvještaj sa CNN-a koji govori o nekim američkim državno-političkim aktivnostima. I ne samo njihovim. Pogledajte sve te likove i ličnosti koji se u tom kontekstu pojavljuju i smjenjuju iz scene u scenu. Iz kadra u kadar. Da naš čovjek pomisli: “Pa brate mili, ovi se jedva noga drže! Onaj neće ni do sutra izdržati! Onaj kao da je izlapio! Onaj izboran kao da ga je freza orala. Ko postavi sve te starohane da im takvu državu vode? Jednu Ameriku. Imaju li oni mlađeg svijeta?” Imaju, kako nemaju, ali čekaju da za tu vrstu posla ti mlađi postanu neki stariji svijet. A taj proces oni broje samo godinama, ničim drugo. Jer, država nije igračka pa da se njome igraju djeca. Od te države i načina na koji će ona biti vođena i uređena, odnosno, koliko će jaka biti, zavisi život svakog njenog građanina. Velika je to odgovornost da bi završila na nečijim mlađanim plećima. Mnogi to po svijetu razumiju, ali mi izgleda ne.

Nisu godine izmišljene samo da bi se brojale. Ne sabira ih čovjek samo da bi stario… Ja to nekada nisam znao. Sada spoznajem, a sa svakom više, bivaće mi to sve jasnije. Ispada da sada znam manje nego sa onih svojih 18. Ali, to je mladost, odnosno zrelost. Naravno, ne znam ja manje, ali svjesniji jedne, za život svakog čovjeka, veoma bitne životne škole, znam sigurno „kvalitetnije“ i zrelije. Škole koja se uči godinama i koja samo dobro može i značiti i donijeti. I mlađima i starijima.

Znam, nekome su džaba i godine. Ja o takvima i ne želim da pišem. Njima je skoro svaka ista. Ne trude se da ih opterete i obogate životnim saznanjima, radom i rezultatima. Ja ću uvijek biti na onoj drugoj, svakako, po život, isplativijoj i zanimljivijoj strani. Bez rada, nema ni života. Bez života nema ni godina. Bez godina nema iskustva, a bez iskustva sve uloge propadaju. Gledaćemo i dalje loš film s jeftinim glumcima. Tapšaće samo onaj koji mora, a među njima će biti dosta onih koji ne shvataju ili ne prihvataju ovo o čemu ja ovdje pišem…

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Izvor: vukoje.rs