Ljudi. Čudna vrsta. Nastaše li od majmuna ili ih Bog svojim “svemogućim štapićem” stvori, ovoga puta nije toliko ni bitno. Jedni drugima i najveći neprijatelji i najveći prijatelji. I zlotvori i dobrotvori. Kakvu je god ko namjeru imao dok nas je ovakve stvarao i napravio, predodredio nas je da budemo društvena vrsta u kojoj smo upućeni jedni na druge. Kakve god prilike bile, sam čovjek niti može, niti šta treba pokušavati od života da napravi. Pogledajmo kroz istoriju, koji je to samotnjak nešto socijalno zdravo i društveno veliko od života napravio? Osim par čudaka u umjetnosti i nauci… Dakle, bez ljudi se ne može. Radio ovo ili ono, bavio se onim ili ovim. Kako god okreneš, čovjek od čovjeka zavisi… Čovjek bez čovjeka ne može! I čovjek bez čovjeka ne treba! Onaj koji to negira ili svojim životom ignoriše, ne mora da znači da je manji čovjek, ali sigurno je sve manje čovjek.

Ulog poznate kvalifikacije “čovjeka” u čovjeku, naspram njegove negativne konotacije – nečovjeka ili lošeg čovjeka u današnjem društvu je golem. Znao je to sveznajući, naš jedan i jedini, počivši Patrijarh Pavle dok je nas, svoja duhovna čeda, molio da budemo ljudi. Znao je on da je to najbitnija ovozemaljska misija svakog čovjeka. Da čovjek bude „čovjek“ u pravom smislu te riječi. Da jedni drugima budemo ljudi kako bi na taj način svima nama ovaj pretovareni samar života bio lakši, bezbrižniji i rasterećeniji. Jer, većina današnjih nevolja potiče od ljudi, odnosno neljudi.

Čovjek se ne rađa, čovjek se postaje. Svakako, ne preko noći, jer to je jedna užasno teška i osjetljiva rabota kojoj osoba mora biti posvećena svakog trenutka koji živi i proživi. Ako se već sa nekim ranim i iole zrelijim godinama odlučno ne podredi tom cilju, teško da će ikada biti “čovjek”. Tj. ako unaprijed ne shvati i odluči da se treba i mora biti čovjek. Porodično vaspitanje, naslijeđe, uloga roditelja i samo okruženje u toj fazi su neupitni i krucijalno bitni. Praktično – glavni temelj svakog budućeg “čovjeka” u čovjeku. Temelj koji se kasnije godinama i decenijama nadograđuje, kali i uzvišava, a samo u jednoj jedinoj sekundi gazi, ruši i nipodaštava. Decenije naspram sekundi – nije li jasna težina riječi čovjek?

„Čovjek“ se, ma šta god u sadašnjem trenutku uradiš i doprineseš, ne može retroaktivno, a ni naknadno postati. Može taj neki pokajnički potez ili djelo biti zaista kvalifikovano kao ljudsko ili nadljudsko, ali ako si na tom dugom i trnovitom putu do prihvatljivog čojstva `fatao krivine i tonuo u ponore, ti ćeš ipak biti nedovoljno dobar čovjek, nečovjek ili loš čovjek. Ne u svojoj generaciji nego u onima i poslije nje, jer se neljudska djela s razlogom prepričavaju i nezaboravljaju. Omane svako, dug je život prosječnu čo`jeku. Nekad ni samom čovjeku nije do „čovjeka“ u njemu, pa napravi neku glupost, ali ako je ona zaista rijetka i neznatna, lako će pasti u zaborav. Ako nije, trajaće i “dulje” nego što sami čovjek danas “izdurati” može. Nije li jasna krhkost riječi čovjek?

Otprilike, ako sve ovo shvata i ovako doživljava, prije ili kasnije, čovjek čovjeka pronađe. Ljudi se u njima nađu i to traje dok god jedan od njih ne postane manji „čovjek“. Vjerovatnoća da će neko ispasti loš ili manji “čovjek” je drastično veća ako se taj čovjek u nekom prethodnom vremenu kvalifikovao za lošeg ili nedovoljno dobrog čovjeka. Kao što je velika vjerovatnoća da će neko uvijek biti čovjek ukoliko je unazad kroz vrijeme uvijek bio i bivao čovjek. Nije li jasna garancija riječi čovjek?

Zlih i ljubomornih jezika koji od ljudi pokušavaju praviti neljude ili “manje ljude” je uvijek bilo i biće. To je isto vječna rabota. No, i za nju je potreban konstantno dobar čovjek ako se već želi da bude i uspješna rabota. Jer, ko će pametan slijepo vjerovati lošem čovjeku ili primirenom nečovjeku? Ljudi loših namjera mogu pričama “trovati” neke druge ljude oko sebe, ali to u suštini ne može odbiti pera istinski dobrom čovjeku. To je kao da neko kantom vode hoće da ugasi požar neviđenih razmjera. Nije li jasna snaga riječi čovjek?

Da neko ne pomisli da ovim tekstom utirem put ljudstvu u sebi, nikako ne mora da znači da je ove riječi napisao neki dobar čovjek. Ja zaista nisam tema ove teme i o čovjeku u meni ne mogu, niti trebaju da sude moje riječi i moja slova. To treba da bude ostavljeno vremenu i ljudima kojima sam okružen i koje okružujem. Na meni je da se trudim da to budem, ako već shvatam nesagledivu bitnost pojma i uloge “čovjeka” u svakom čovjeku… Da utičem čime god mogu da i ja i svi oni oko mene budu bolji ljudi nego što jesu. Privilegija svakako jeste i možda je nekome kasno biti pravi ili veliki “čovjek”, ali nikada neće biti kasno biti bolji čovjek danas nego što je to neko bio juče!

P.S. Budi uvijek čovjek da bi nekada imao ljude uz sebe i oko sebe

Izvor: vukoje.rs

Facebook komentari

komentar