Nije ovo utješna poruka onima koji nisu ili se ne osjećaju bogatima. Nije ovo tekst koji će uvećati njihov konto i “turnuti” im u komšijsku market kesu ono od čega su u današnjoj kupovini odustali, jer je bilo skupo i nepristupačno. Pa, ili njihovom novčaniku ili shvatanju da bi to u ovom trenutku ipak bio luksuz za njih ili njihovu djecu. Nije ovo nešto od čega će neko sutra bolje ili kvalitetnije živjeti. Ali, može biti nešto sa čim će oni koji misle da su “siromašni” ili “nedovoljno bogati” (trećih nema), bar na trenutak, imati šansu da se osjete malo bogatije i srećnije. U duši, svakako, ispunjenije i zadovoljnije.

Pružam tu šansu i sebi samom, jer, kao što sam to već negdje napisao, ličnom nezajažljivošću, ne bježim od nijednog svog napisanog teksta. Naprotiv, pronalazeći se u njima redovno (u nekom manje, u nekom više), hrlim pred bol tim sopstvenim bičevima istine, prije svih vas. A ni ovaj me nije omašio…

Iako mi zaista ništa materijalno ne nedostaje, ne smatram se bogatim, osim možda u duši. Ne smatram se ni siromašnim, osim možda, opet nekad u duši, jer negdje i nešto iz dubine njene me povremeno opomene da u nekim svojim shvatanjima i težnjama ipak griješim… No, nikad lakše i nije bilo pogriješiti kao danas, jer mnogo je štošta izgubilo smisao. Materijalna manija, ne da proganja naše društvo, već, proždire sve one duhovne vrijednosti koje je njegova ljudska jedinka kroz vijekove stvarala. Ona nipodoštava ono što svi mi u ovom trenutku treba da imamo i osjećamo u sebi, da bi se u toj, Bogom danoj, ulozi čovjeka, ujedno i smatrali ljudima. Jer, danas nije dovoljno biti samo čovjek – “Budimo ljudi”, reče neko uzvišen i možda najuzvišeniji ikad među nama Srbima. Samim tim, opomenu i upita nas koliko danas ima ljudskosti u našem čovjeku i ljudi među nama?

Izvor fotografije: www.derventanovihram.blogspot.rs

Stara je priča da pare kvare ljude. Ja bih je preformulisao i rekao: “Pare kvare živote ljudi koji ih imaju dosta više od one granice do koje su sposobni da zdravo vladaju njima.“ Tu svako ima svoju granicu, a ona je mnogo manja nego što bilo ko od nas i može da zamisli. Naročito onima  koji do njih dolaze “preko noći”. Ne daj ti, mili Bože, da ga svi imaju koliko bi željeli! Preko te granice, novac i materija počinju vladati čovjekom umjesto da čovjek vlada njima. I to obično bude kao voz koji se negdje zaletio i nema namjeru kočenja, a svi znamo da je Njutn dokazao svoj drugi zakon i da je u jednom trenutku isklizavanje iz šina neminovno!

Da li je baš sve u tim parama? Viječita tema i dilema – ima li sreće bez para i ima li je baš toliko sa previše novca. Neki nezvanični odgovor kao svi mi znamo, ali, malo ko dosledno živi po principu da danas bez para ima prevelike sreće i kvalitetnog života. Mlađe populacije uglavnom prednjače u neprovjerenoj agoniji da je onaj koji ih ima, ujedno, srećan i presrećan, a onaj koji ih nema ili ima manje od nekog drugog, ujedno, nesrećan ili manje srećniji čovjek. Da se razumijemo, iole kvalitetna života sigurno nema bez određene količine novčanih sredstava koji prilivaju, prelijevaju i odlijevaju iz kućnog budžeta. To je valjda svima jasno, ubijeđen sam. No, životna sreća nije nužno vezana za novac. Kako ona kratkoročna tako i ona mnogo bitnija – dugoročna. To vam ne mogu potvrditi ja, ali može onaj ko je, pored dosta novca i više nego kvalitetnog života „na visokoj nozi“, u suštini ipak nesrećan, nezadovoljan i neispunjen čovjek. A tvrdim da je „takvih među takvim“ više nego što to iko od nas može zamisliti.

Ne znam da li sam razumljiv, ali rijetki su oni koje preveliki novac, “onakvim” vozom, nije ponio, odnio i izuo iz njihovih života. Kojima je mnogo toga dao, a ono najbitnije zaplijenio ili trajno oduzeo. I na kraju, kad se sve sabere i oduzme, većina njih bi se rado mijenjala sa onom srećom i bogatstvom mnogih od nas. Onom najbitnijom – srećom mirnog i urednog porodičnog života i bogatog hrišćanskog duha kojih mi uglavnom nismo svjesni. Zato se treba čuvati. Zamke su na svakom koraku i danas je lako upasti u neku od one dvije najopasnije: duboko iskopane zavisti i tuđeg sjaja sa površno izglancane materije. Srećni su oni rijetki koji su ih naučili izbjegavati, jer one sputavaju na neke pogrešne staze pune preoštrog trnja za našu nježnu ljudsku kožu. Greške, kojoj naša istinska i obećana sreća plaća danak čitavog života.

Gdje i u čemu najviše griješimo? Mnogo gledamo ono što ne bi trebali da gledamo. Pretjerano verujemo onome što vidimo, čujemo ili pročitamo. Pratimo ono što je potpuno beskorisno za praćenje. Upoređujemo neuporedivo, ni po logici, ni po bilo kakvim potrebama. Sve manje radimo a sve više očekujemo. I što je najpogubnije, poredeći svoje živote sa tuđima, naivno mjerimo ličnu sreću, životno bogatstvo i zadovoljstvo, totalno pogrešnim mjernim jedinicima. To ga dođe isto kao da lenjirom mjerite svoju težinu, pa eto, ako možete izmjerite je i dajte doktoru da vam na osnovu nje prepiše precizan i adekvatan lijek koji će vas izliječiti od ozbiljne bolesti. A u državi kakvoj živimo, regionu u kakvom živi ta ista država, mogućnostima koje ona prosječnom, i mlađem i starijem, čovjeku pruža i može da pruži, ta bolest “Pogrešne mjere” je uzela ozbiljnog maha i prijeti da u nama satre ostatke onih ljudi za koje se Sveti “neko” maločas interesovao.

Šta radimo da joj se odupremo? Naprotiv, ništa osim što je epidemijom još i širimo! Sebe ne cijenimo po onome kako Bogu služimo ili koliko zaista ovom univerzumu vrijedimo, već po onome koliko nečega imamo. Ne po onome kako živimo već po onome kako neko drugi živi. Ne po istini, nego po glasini. Ne po onome što smo, svako u svojim, teškim uslovima, stekli i stvorili nego po onome što još nismo, a očajnički želimo. I u čemu obično, po pravilu stvari, neko drugi već odavno uživa… Ne po onome kakva su naša djeca nego po tome kakva su nečija druga. Ne po tome šta naši roditelji mogu i čine za nas, nego po tome šta ne mogu i ne čine. Svoju sreću od tuđe ne vidimo, svom “bogatstvu”, onim tuđim, put zatiremo…

Jednostavno, sebe smo zagubili u nama i sve teže smo dokučivi i dostupni kao ljudi ljudima. Materija nam je duh obuzela. Po njoj se danas uspjeh mjeri i ljudska veličina cijeni. Što je totalni apsurd i golema greška koja nas sve čini manje vrijednijima nego što to u suštini jesmo. Manje bogatim i duhom više siromašnim. Manje srećnijim nego što to svojim, uglavnom, tihim, finim, skromnim i poštenim porodičnim životima zaslužujemo. Mogu to tako reći, jer je ovaj kameni blog svojim oštrim i britkim slovima isklesao upravo takav profil svojih brojnih čitalaca, što me čini posebno srećnim i ispunjenim. Svakako i “bogatim” – bogatijim od mnogih bogatih! Onakvim kakvi i vi jeste samo što toga možda niste svjesni. Nadam se da ćete poslije ovog teksta, kojeg vrijedi možda i opet nekad pročitati, biti daleko svjesniji toga…

 

TEKST UZ SAGLASNOST AUTORA PREUZET SA „BLOGA JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU“

Facebook komentari

komentar