Oj publiko, gdje si, odavno “te” nema? I zaista je tako. Onog momenta kada vi ugledate neki moj novi tekst, vidim i ja vas pred očima. A nažalost, sve vas rjeđe gledam… Sve se manje družimo. A želim da vas vidim. Želim da vas pitam je li i vama život nekako otežao? Je li i vama disanje podno ovog neba sve nekako teže i dublje ide? Peku li vas oči pred raznim “sistemskim boleščinama” koje ste prisiljeni da gledate? Boli li vas um dok trpi razne nepravde, trne li vam duša zbog umiruće kategorije poštenja i sve većeg odsustva bilo kakve logike? Plače li vam pamet zbog aktuelnih uzora? Kaje li vam se trud zbog puta do njihovih “instant uspjeha”? Gubimo li se? Do koga je i do čega je?

Ja sam, laik, mislio da inspiraciju za pisanje ne može niko i ništa da ti ni okrnji, kamoli da ti ubije i oduzme. Prevario sam se. Ovaj današnji, po mnogo čemu, poremećeni sistem je u stanju da ubije pisca i u mrtvim precima čiji te je gen i talenat za pisanje “zakačio”. Kako onda ne bi u živu čovjeku koji “pisanim glasom” hoće da pusti konstruktivnu logiku svog uma niz taj strmoglavi drum života kojim svakodnevno hodimo… Napisah ja “zdravu” umjesto konstruktivnu, ali izbrisah odmah, jer je takva logika u današnje vrijeme sve manje zdrava. Prevaziđena je. Svakog novog dana je sve više “bolesnija”, jer su njenu i vođicu i zdravicu sada preuzeli oni, do juče, nedovoljno školovani i umni koji, kradući božje uloge, danas diktiraju i nameću moderna pravila života… Opšta parola – snađi se, smuvaj nešto i prevari zamijenila je onu zamiruću – školuj se, nauči nešto i primjeni svoje znanje, bio to i sve cijenjeni i isplativiji zanat.

I gdje je u svemu tome onaj običan, da ne kažem prosječan čovjek koji se u svojoj množini naziva narodom? Teško pitanje za tako lak odgovor. Pa tamo gdje ga je taj nametnuti sistem i predodredio da bude. Tamo gdje su ga ćušnuli oni koje je taj isti sistem iz mulja izdigao. Ili je u banci ili u apoteci. Ili diže kredit ili podiže lijekove… Neko je možda pružio noge i do crkve, da izmoli Boga za zdravlje da vrati isti onaj kredit. Ti su najrealniji u ovom trenutku. Druge nam  borbe osim “apsa” izgleda nema. Možda još uvijek nije, ali molitva je sve što će nam u ovom zlu i naopaku vremenu utješno ostati… Molitva za što manje sluha i što manje vida. Dopunjenu za, danas, prijeko neophodni imunitet za što lakše moždano varenje ovog totalno poremećenog sistema vrijednosti. Što se prije ta molitva nauči, lakše će nam biti, “dulje” ćemo i zdravije “durati”…

U prethodnom tekstu udarih ja temelj jednoj misli da sve manje ima smisla ovo moje pisanje. I ne samo moje. Sada je red da dižem zidove tom temelju – sve sam zrelijeg ubjeđenja da život na ovim prostorima ima sve manje smisla… A kamoli crno pisanje. Dakle, besmisao pisanja sam uveliko prevazišao i stigoh do poimanja smisla življenja na ovim prostorima. Življenja koje će proporcionalno biti prihvatljivije što manjem stepenu korišćenja mozga. Ta iole pristojna prihvatljivost iziskivaće neslućenu isključenost iz svih sfera društvenog života, jer tu i takvu budućnost ovih prostora, koja se u ovim trenucima kreira, nijedan mozak neće moći zdrav dočekati, nijedan duh vedar doživjeti i srce ponosno istrpjeti! Od svih nauka botanika će imati najveću primjenu. Sada se tabana taj put svođenja čovjeka na ikebanu do kompletne zamjene i svođenja svih njegovih/naših funkcionalnosti na one njene.

Medicina na “sav” glas viče da u glavi imamo mnogo više mozga nego li ga koristimo. E pa računajte, došlo je vrijeme da je i to malo postalo previše za današnju dozvolu i očekivanje nekih mračnih i bezumnih sila… Što ga više koristiš, više će da boli. Na mozak običnog čovjeka je definitivno stavljena tapija. Niti je poželjan, niti je potreban, jer ima onih koji misle da baš on treba biti u baš njihovim rukama. Jednog “skorijeg” dana, počeće se i kažnjavati njegova upotreba. Trebaće nam dozvola kao sada za oružje… A s obzirom da ga sada ne koristimo kao “oružje”, koristićemo ga sutra kao igračku na baterije samo što će njen punjač i daljinski upravljač biti u tuđim rukama… Globalna je to igranka sa lokalnim cirkuzantima, mi smo samo sitni zamorci nejaki i nesložni da se odupremo i odbranimo… Ako nam je za utjehu, bar ćemo biti lijepe ikebane! Ipak smo mi lijep narod!

 

Izvor: vukoje.rs

Facebook komentari

komentar