“Ali, brate moj, skapirao sam da sam ovdje Beograđanin, a gore Hercegovac.”

Poslije ponoćna rečenica na relaciji Trebinje-Bileća između dva Hercegovca sa podužim beogradskim stažom. Rečenica između dva iskrena drugara koji su iz beogradske vreve na koji dan pobjegli tamo gdje se duša definitivno liječi, tijelo čeliči, a mozak, nažalost podobro umara. Rečenica koja u ove sitne sate “iz istih stopa“ trgnu i mastilom omrsi moje pero iz višemjesečnog posta. Misao koja proganja sve nas koji smo trbuhom za strukom, a potom i kruhom krenuli odavde ko zna više kada, a još nismo otišli. Nas koji joj se toliko vraćamo, a nikako da joj se vratimo. A i kako bi kad je izgleda nismo ni napuštali. S pravom se onda pitamo može li se iz nje uopšte i otići i ima li joj se gdje vratiti? Toliko opterećujuća dilema da više ne znamo čiji smo, iako dobro znamo ko smo, šta smo i odakle smo. Mislim na sve one kojima “tamo daleko cvjeta limun žut” “dulje” od dvadeset godina…

Nije baš prijatno kada poslije dvadeset i više godina nemaš i nisi sposoban da nađeš odgovor na jedno te isto pitanje. Dok se odgovor, vremenom, nažalost, sam po sebi nazire, ta borba još uvijek traje. Opasno se u nama “krve” taj Hercegovac u Beogradu i Beograđanin u Hercegovini. Ljuta borba na smrt ili život. Na ime i prezime. Za đeda Hercegovca ili sina Srbijanca. Za one u inostranstvu – unuka stranca. Na ono što jesi ili na ono što ćeš, htio ne htio, postati ako… Ne gubi ti se jedno, a drugoga bi da se ne odričeš. Od jednog živi i opstaje tvoj duh, od drugog deblja tvoja guzica. Кo god misli da je lako, vara se. Bilo kako bilo, u onu rečenicu s početka ne treba sumnjati – svi mi sa „+20 izvan nje“ u Hercegovini smo postali veći gosti nego li što smo to tamo negdje…

Možda je najlakše bilo već prvih mjeseci i godina visoko podići obje ruke i predati se. Položiti i odložiti hercegovačku odoru i okačiti je negdje u ćošak ormara gdje ćeš je se sjetiti samo jednom u one tri godine kada se ormar provjetrava. Za to vrijeme da nosiš, nosaš, šetaš šta ti se svidi i šta ti je najudobnije iz beogradskog izloga… Od opanaka do najmodernijih drečavih “najk” patika koje pričaju po par stranih jezika. I bos i go ako hoćeš. Znam ja dosta i ovih sa bijelim zastavicama, ali da se ne lažemo – nisu to ni “u startu” bili neki Hercegovci. Njima je apsolutno svejedno i odakle su i gdje su sada. Ne bih nešto na njih da trošim slova, a ni vama vrijeme. Ako nekad kome i izuste da su iz Hercegovine, ja mislim da se ona postidi zbog toga. No, hvala Bogu, ubijeđen sam da je većina onih kojima u Beogradu (Srbiji i svijetu) ima svega osim one koja im tamo najviše nedostaje. Njihove Hercegovine.

I sada dok ovo pišem prođe mi kroz glavu jedna misao… Кada sutra neki Beograđanin ili ko zna ko i odakle, ko nema apsolutno nikakve veze sa Hercegovinom bude čitao šta ja to ovdje “srcezborim”, pa ti ljudi komotno i s razlogom, mogu, hoće i trebaju da mi/nam udare neku ozbiljnu dijagnozu koja počinje sa dobro poznatim slovom “f” i brojevima nula, pet i devet. Sve uz preporuku za obaveznom terapijom – idi u tri lijepe pičke materine tamo odakle si došao i ne kukaj više. Dijagnozom koju samo mi oboljeli razumijemo i terapijom koju već godinama odbijamo. Dijagnozom zvana Hercegovina koja se godinama sve više komplikuje i terapijom koja se i dalje izbjegava osim u vrijeme praznika i odmora.

Već prvog beogradskog dana prije ravno 22 godine ja sam, izgleda, smrtno obolio od te bolesti. Mala je utjeha što dobar niz posljednjih godina nemam toliko jake simptome. Što znači da sam ja toj dijagnozici ipak pronašao adekvatnog lijeka. I to ne bilo kakvog nego alternativnog, humanog i narodnog i toplo bih ga preporučio svima oboljelim kojima je duh pomalo i zaribao gore u Beogradu ili nekud po svijetu. A dobro znam da nije malo takvih: nostalgičnih, premorenih, umorenih, zarđalih, zalutalih, iscrpljenih, nezadovoljnih, zavađenih, zbunjenih… Oboljelih. Bar djelićem svog slobodnog vremena, bavite se, braćo i sestro, Hercegovinom. Bavite se svojim gradom. Ne samo mislima, ponosom, sjetom, kuknjavom, nego pomalo i djelima. Zainteresujte se malo. Činite i učinite nešto za nju. Nije teško i neizvodljivo. Spisak je dugačak… Naročito ako znate da ista propada i praktično nestaje. Vapi za nama, kojima nam je, vjerovali mi to ili ne, dala sve to što sada negdje imamo. Ovo posebno važi za sve naše Hercegovce u inostranstvu. U njih sam ponajviše razočaran, a vjerovatno je i ona. Nikad nije kasno i Bog dao da joj se na neki način vrate…

Onaj Hercegovac koji ignoriše Hercegovinu u sebi i Hercegovinu u njoj, grdno se vara. Svjestan nije njene snage i mogućnosti u sebi. Кao što nije svjestan i izgubljenog vremena u njeno ignorisanje i nevjeru. Nije svjestan mnogo boljeg i kraćeg puta… A svakako lakšeg! Bilo kako bilo, koliko god da se na kraju istegla, tu pupčanu vrpcu malo čije makaze prekinule jesu. Ako se kome i omaklo, to je više bilo do nejake vrpce nego li do oštrih makaza. Nevjerovatna je snaga i moć njena koja odolijeva tolikim kilometrima i godinama… Brdima, morima i planinama. Tuđoj krvlju i genima. Raznim izazovima i preprekama… Sjeti i zaboravu. Bila ona dijagnoza ili ne, bili mi tamo ili ovamo, bar znamo gdje nam je mjesto. Živima ili mrtvima.

Ako svako od nas, shodno svojim mogućnostima, uradi za nju i vrati joj dio sebe kroz nešto, garantujem da bi ona veoma brzo bila jedno mnogo ljepše i srećnije mjesto za život. Ona terapija bi se sama počela uzimati, ne bi nas niko morao tjerati na nju… Možda bismo tako svi bili na jednom mjestu i kud bi veće sreće od te? Кo bi nam išta mogao? Ako neko želi i može, a nema ideju, evo neka se meni obrati pa da ih zajedno razmotrimo… Ne bi samo ona imala koristi od svega toga nego vaskoliko srpsko biće kome je ona oduvijek bila jedan od njegovih udarnih i najčvršćih temelja!

Živjela Hercegovina! Probudi je u sebi, dosta je spavala!

 

 

 

Izvor: Vukoje.rs