Blagoje Aleksić iz sela Bogdašići napunio je stotinu godina i najstariji je Bilećanin.

Penzionisan je prije 43 godine, pa je među rijetkim Hercegovcima koji toliko uživaju u penzionerskim danima.

Njegov recept za dug život je jednostavan: „Nemoj raditi drugome ono što ne bi želeo da on tebi učini“.

Od pre nekoliko godina je vezan za postelju, novijih događaja se slabije sjeća, ali sjećanje na prošlost je izuzetno jako i pamti skoro svaki detalj.

Drugi svjetski rat ga je zatekao u Sloveniji gdje je služio vojsku Kraljevine Jugoslavije.

– Pješke sam išao do Broda, a zatim jedan dan bio u Sarajevu kod strica Todora, pa u Mostar, gde su me uhapsili Italijani i sproveli u logor u Sardiniji. Uzimali su pare od svakoga i sječiva, kako ne bi imali pare za hranu, a oštriva da ne ubodemo nekoga. Mjesec dana smo proveli i u Rijeci u Hrvatskoj. Tu su nas nudili da se pokrstimo, da će nas osloboditi, ali nismo htjeli – priča ovaj starac za Srpska info.

Blagoje kaže da su u rudniku u Sardiniji rudari ginuli svakodnevno.

Štajkovali smo, a onda smo kažnjeni da dobijamo samo 150 grama hljeba dnevno, to nam je bila sva hrana u rudniku. Spasio me jedan zemljak koji je bio tada u kuhinji, pa bi mi doturio koju kiflu.

Bio sam spao na samo 45 kilograma – ističe najstariji Bilećanin.

Sjeća se i Italijana koji mu je ponudio pomoć kada su prinudno gradili hidrocentralu u Italiji, sredinom Drugog svjetskog rata.

– Prvo mi je ponudio da zamjenim radnu uniformu za njegovo civilno odijelo. Dao sam mu, zamijenili smo se. Sutradan mi je ponudio da me sakrije dok se rat završi, da niko za mene ne zna i da me hrani. Razmišljao sam šta da radim. Imao je ženu i dijete, kako da hrani i mene. Odbio sam i nastavio sudbinu logoraša – priča deda Blagoje jasno izgoravajući ime Italijana koji mu je ponudio pomoć.

Nakon toga Blagoje je upućen u logor u Njemačku, gde je radio na imanju jednog Njemca i tako dočekao i kraj rata.

– Kad sam trebao da idem kući, ušao sam u kuhinju gdje mu je žena radila, da se pozdravim. Počela je da plače. Imala je djevojčicu od deset godina i rekla mi da mi je kćerka malo starija pa da ostaneš. Ne ostajem više nigjde, pomislio sam – priča ovaj starac, ističući da uvijek ima ljudi i neljudi.

Kad se vratio u Bileću radio je kao putar, a zatim i u bilećkom Domu zdravlja, gdje je bio domar.

– Tada je bio i stacionar u Domu zdravlja. Radio sam sve, donosio hranu, poštu, ložio kotlovnice, ali mi nije bilo ništa teško – navodi Blagoje.

U braku sedam decenija

Skoro sedam decenija je braku sa bakom Vasom sa kojom ima troje dece, dvije kćerke i sina, petoro unučadi i jednog praunuka.

-Bilo je teško, ali nikad nešto ružno nismo rekli jedno drugom. Nekad bi se malo naljutila, kad bi mu rekla da uradi jedno, a on hoće drugo, ali sve je to bilo kratko. Sloga je vazda vladala – priča Vasa.

Izvor: Srpska info