Luka Vukalović , vođa hercegovačkog ustanka protiv turske okupacije 1852-1862, rođen je u Bogojevićima,na Zupcima (u sadašnjoj opštini Trebinje) 18. oktobra 1823. godine.

 

Vukalović je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se 1852. u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u martu 1852. naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar.

 

Otpor protiv predaje oružja, doveo je do manjih sukoba između Hercegovaca i Turaka, što je značilo uvod u ustanak, iza kojega je od početka stajao Vukalović.

 

Do ustanka je došlo u zimu 1852/53. kada su Grahovljani, Banjani i Drobnjaci odbili da plate Turcima dužnu trećinu. Kako je istovremeno došlo i do akcije Turaka protiv Crne Gore, borila su se istočnohercegovačka plemena uz Crnogorce. Iako u periodu od 1853. do 1857. nije bilo većih ustaničkih akcija, ustanak se nije smirio. Austrija je očigledno ometala akciju Luke Vukalovića znajući da je pomaže Crna Gora, a istovremeno je pratila i rad francuskih konzularnih predstavnika.

 

Ustanak se rasplamsao u decembru 1857., kad je i knjaz Danilo počeo da podržava ustanike ogorčen na Portu zbog njene izjave na Pariskom kongresu 1856. da Crnu Goru smatra delom svoje teritorije.

 

Posle bitke na Grahovcu 1. maja 1858., kada su Crnogorci i hercegovački ustanici porazili Turke, knjaz Danilo je imenovao Vukalovića za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gdje je obrazovao neku vrstu autonomne uprave.

 

Porta natjerana tim porazom na popuštanje, provela je razgraničenje sa Crnom Gorom, a time priznala samostalnost Crne Gore. Kako je veliki dio istočne Hercegovine osim Grahova, jednog dela Banjana, Drobnjaka, Župe i nikšičkih Rudina i dalje ostao pod turskom vlašću Vukalović je nastavio ustaničku akciju.

 

Ovo je snažno odjeknulo u Bosni, posebno u bunama velikih razmjera u Bosanskoj Krajini i Posavini 1858. Bojeći se se da se ustanak ne bi proširio i na njenu teritoriju, Austrija je još u većoj mjeri počela da ometa Vukalovića, pomažući na razne načine i samim Turcima.

 

Vukalović se u svojim zahtevima nije ograničavao samo na rješavanje ekonomskih problema hercegovačke raje, nego je ustanku dao pečat borbe za nacionalno oslobođenje, tražeći da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori.

 

Takav karakter ustanka izazvao je i interesovanje evropskih velikih sila, čiji su konzularni predstavnici radili na tome da se Vukalović potčini turskim vlastima. Vukalović je nastavio borbu protiv Turaka i poslije nasilne smrti knjaza Danila (1860), podstaknut i primjerima borbe za ujedinjenje koju je u Italiji vodio Garibaldi.

 

Od 1861. godine Omer-paša je pokušavao da raznim obećanjima i ustupcima umrtvi ustanak, u čemu nije imao uspjeha. No kada je Crna Gora poslije poraza u ratu sa Turskom u avgustu 1862. pismeno obavezala da više neće pomagati ustanički pokret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, pismeno sporazumio sa Omer-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima. Omer-paša je obećao Vukaloviću da će ga postaviti vojvodom Zubaca, Kruševice, Dragačevice i Sutorine, ali to nije učinio, nego ga je imenovao bimbašom na 500 pandura koji su imali zadatak da čuvaju red i mir na granici.

 

Kada je vidio da Turci ne ispnjavaju obećanja data narodu u vezi olakšanja feudalnih davanja i smanjenja poreza, pokušao je 1965. godine još jednom da digne ustanak, ali je bez ikakve podrške sa strane, doživio neuspjeh.

 

Poslije toga, napustio je rodnu Hercegovinu i preselio se u Rusiju, gdje je i umro 6. jula 1873. godine.

 

HP, jul 2013.