Pjesnik Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, od oca Rista i majke Mare. Veći dio svog života je proveo u rodnom gradu, živeći u tri države i epohe, Otomanskom carstvu, Austro-ugarskoj monarhiji i na kraju u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Otac mu je umro u njegovom ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha.

Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumjevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se vratio u Mostar.

Iz Trsta se vratio u rodni grad 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“, kako piše o njemu Vladimir Ćorović. Bio je „prvo vrijeme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Aleksa-Santic spomenik u Mostaru Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pjesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

1887. postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program njegovanje pjesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvjete“. Godine 1896. kada je pokrenut list „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedjelje; u naivnoj pjesmi „Ja ne mogu ovdje“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno poboljeva, najprije od kamena u bubrezima, a poslije, iza Svetskog rata, od toboparalize.“ „Za vrijeme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebjegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“.

Spomenik-Aleksi-Šantiću-u-SomboruU toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao taoc i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Za vrijeme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osjećanja u njegovoj poeziji. Prvo osjećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“. Od početka to osjećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vjera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobjedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pjesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem – kao, na primjer, u pesmi „O, klasje moje“ iz 1910. godine:

Svu muku tvoju, napor crna roba
poješće silni pri gozbi i piru,
a tebi samo, ko psu u sindžiru,
baciće mrve… O, sram i grdoba!

Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmjereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtjevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primjer, pesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba“.

Tokom života je objavio veliki broj pjesama, a od djela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.Grob Alekse Šantića u Mostaru

Umro je od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924.

 

Hercegovina Promo, jun 2013.