Ovaj tekst je trebao biti klasična reportaža o Beogradu; kratke istorijske činjenice, turističke atrakcije, najbolja hrana, najbolji noćni klubovi i slično. Međutim, nakon povratka u Sarajevo, nisam imala nijednu konkretnu misao o Beogradu. Osjećala sam da bih izdala taj grad, kada bih šturo pisala o njemu.

 

Kad pomislite na Beograd, sam naziv grada vam ulijeva određeno strahopoštovanje. Zamišljate robusnog čovjeka sa čeličnim licem i pesnicom od kamena. On stoji i promatra vas sivim, ledenim očima dok vi skrušeno gledate i ne puštate glas.

U jednom trenutku vidite iskricu u očima i grč koji napušta lice, čelik koji se topi i pesnica koja se otvara i miluje vaše biće. To je Beograd iza svoje visine i ponosa. To su ljudi u njemu.

Prvi put u Beogradu. Saobraćajna gužva, ulična svjetla, autobusi, mostovi, nasmijana i mrzovoljna lica. I Dunav… neukrotiv i umiljat u isto vrijeme. Nikome Dunav više ne pripada kao Beogradu. Nigdje Dunav više ne priča kao u Beogradu. Uvijek sam žalila zbog odsutnosti njegovog plavetnila u Sarajevu, ali sada vidim da on ne bi tako divno bajao kao tu, u bijelom gradu.

Ima nešto između Beograda i Sarajeva što se preplitalo u generacijama. Da li je to naše „ba“ i njihovo „bre“ ili jednostavno melodija koja nas povezuje u nekoj nostalgičnoj ex-yu rock baladi. Zapitah se, koliko je bilo ljubavi između dvije strane Drine? Koliko ih je neotpjevano? O koliko njih se ćutilo? Koliko je puta Drina plakala?

Mogla bih vas uputiti u najbolje kafane, kafiće, klubove, restorane, ali pustiću vas da se djelomično snađete. Beograd se teško doživljava po striktnom planu i programu. Najbolja varijanta Beograda je onda kada imate prijatelje tu ili još bolje, kada ste zaljubljeni. U tom slučaju, imate plan, ali on se vodi spontanim osjećajima.

U arhitektonskom smislu, Beograd nudi više nego što možete poželjeti. Oduševiće vas različiti stilovi koji se idealno spajaju u jednu skladnu cjelinu. Evropski moderni stil ni najmanje ne narušava starinski stil grada već ga obogaćuje harmonijom koja se prožima kroz beogradski duh.

Nakon što vas u Terazijama pozdravi veličanstvena Hotel Moskva, prošetaćete Knez Mihailovom gdje će vam zvuci violine odzvanjati u ušima, a oči biti prepune pejzaža beogradskih umjetnika. Kroz ulicu će se pružati zgrade na kojima svaki detalj stidljivo moli za vaš pogled. Doći ćete do Kalemegdana, nasloniti se na kameni zid i gledati s divljenjem u mir lijepog plavog Dunava. Tu ako niste zaljubljeni, zaljubićete se. Ako ste zaljubljeni, zaljubićete se još više.

Ne zaobilazite ostale dijelove Beograda. On nije samo u Knez Mihailovoj, Terazijama i Kalemegdanu. Posjetite Zemun, koji šarmantnim uličicama i alejama, nekako podsjeća na Sarajevo. Popenjite se kamenim stepeništem do Gardoš kule koja strpljivo bdije nad Zemunom. Prošetajte se Zemunskim kejom i svratite na splav, prezalogajite nešto sa prijateljima i posmatrajte Dunav, jer će i on vas posmatrati. I po mogućnosti, naslonite glavu na nečije rame.

U jednom trenutku života čovjek, pored rodnog, stvori mjesto u srcu za još jedan grad. Postoji neki okidač koji vas kao dodir hladnog vjetra u vrućem julskom danu transformiše u još jedan izvor ljubavi i daje vam osjećaj da ste baš tu gdje bi trebali biti.

 

Izvor: Nezavisne novine