Selo Bančići u srcu istočne Hercegovine, nedaleko od Ljubinja, poznato je još iz prošlih vremena po mnogočemu. Stogodišnjaci, hrast koji je uvijek zelen, zmije, kamen, čist zrak, duhan, neke su od zanimljivosti o kojima mještani Bančića mogu satima pričati.

Neobične pojave

Mještani Bančića, sela koje podsjeća na priče iz slavenske mitologije, oduvijek su živjeli od stoke i duhana, a bavili su se i hvatanjem zmija, u čemu su postali pravi majstori. Selo je poznato i po vječito zelenom hrastu, a mještani vjeruju da je ispod njega spavao sveti Sava, te da je to razlog ove neobične prirodne pojave.

Ekipa „Dnevnog avaza“ posjetila je jučer Bančiće, koje je i u decembru bilo okupano suncem, za razliku od Bosne i Sarajeva, koje smo ostavili u susnježici i magli. No, da su nekada u ovom selu živjeli stogodišnjaci, danas svjedoče samo njihovi grobovi.

Danas su najstariji Neđeljko Janjić i njegova životna saputnica Vasiljka. Ne znaju tačno koliko godina imaju. Kažu da su u matičnu knjigu rođenih upisani 1926., ali to ne znači da su tada rođeni. No, sigurni su da su u braku 66 godina.

U selu nas je dočekao Milenko Mihić. Odmah je znao zbog čega smo došli.

– Nema nam djeda Neđeljka. Otišao je do Zelenog duba, u nedjelju smo imali tamo feštu, pa je on otišao da obiđe Zeleni dub. Idemo ga pronaći – pojasnio nam je Mihić.

Tražeći Neđeljka, Milenko nam je ispričao legendu koja živi i danas o Zelenom dubu.

hrast

– Na tom mjestu postoji hrast, čije je lišće uvijek zeleno. S koljena na koljeno prenosila se priča da je pod njim spavao sveti Sava i da je zbog toga uvijek zelen – kaže Mihić.

Čuveni hrast, u šta smo se i sami uvjerili, i jučer, 10. decembra, bio je zelen baš kao da je maj. No, Neđeljka nije bilo, već se vratio kući, gdje smo ga konačno pronašli.

– Dobro došli, mada ja slabo čujem. Za dobre ljude vrata su uvijek otvorena. Samo ne znam šta ću vam ja pričati, ja sam se dobrano približio crnom grobu. Ovdje su ljudi živjeli dugo jer su spavali na kamenu uz zmije, pili neprokuhano mlijeko. Šta je to za hercegovačkog gorštaka – riječi su kojima nas je dočekao Neđeljko.

Uspješan brak

Otkrio nam je i recept uspješnog braka i dugog života.

– Imamo mi zemlje, malo smo se milovali, a mnogo radili. Ori, kopaj, posij, požanji, pa kad ćemo se svađat. Naši ljudi dugo su živjeli jer su se pridržavali pravila odvajkada. A dobra voda, čist zrak, jaretina, ovčiji sir, kud ćeš bolji recept za dug život. Nikad nisam bio kod doktora, šta će mi doktor. Ništa me ne boli – kroz smijeh kaže Neđeljko.

Dok smo slušali Neđeljka, baka Vasiljka plela je džemper.

– Ne vidim umetnut konac u iglu, ali vidim plesti – kaže Vasiljka.

Na kraju razgovora, Neđeljko i Vasiljka ispratili su nas do svoje kamene kapije. Ostali su čekajući neku novu novinarsku ekipu ili zalutalog putnika.

Veljko Mihić najmlađi u Bančićima

Jedanaestogodišnji Veljko Mihić najmlađi je stanovnik Bančića. Učenik je šestog razreda osnovne škole u Ljubinju. Kaže da bi rado igrao fudbal, ali nema vršnjaka.

– Jedva čekam da odem u školu, tamo imam drugare i s njima se družim. Kad sam kod kuće, pomažem ocu u polju – kaže dječak Veljko.

Izvor: avaz.ba