Naredne godine u selu Bančići, smještenom nekoliko kilometara od Ljubinja, poznatom širom bivše Jugoslavije po dugovječnim žiteljima od kojih su brojni živjeli više od stotinu godina i po čudima kao što je uvijek zeleni hrast na Zelenom dubu, kao i ljekovitom bilju i čistom zraku, bit će otvorena „vazdušna banja“.

Naredne godine u selu Bančići, nekoliko kilometara od centra Ljubinja, poznatom širom bivše Jugoslavije po dugovječnim žiteljima od kojih su brojni doživjeli više od stotinu godina, i čuda: uvijek zelenom hrastu na Zelenom dubu te brojnim vrstama ljekovitog bilja i čistog zraka, bit će otvorena „vazdušna banja“.

Bit će to prilika onima koji to budu željeli da dođu u ovo selo i, osim u uživanju u njegovim ljepotama, zdravoj hrani, ljekovitom bilju, čistom vazduhu, pokušaju saznati i recept za dugovječnost.

Do sela Bančići se stiže uskim asfaltiranim putem za oko petnaest do dvadeset minuta od samog Ljubinja. Nekada selo sa desetinama žitelja, velikim brojem stada, osnovnom školom, prodavnicom, društvenim domom, sada je gotovo pusto. Dječiju graju zamijenila je tišina, a škola zajedno sa nekadašnjim društvenim domom pretvara se u budući motel koji će biti na usluzi turistima.

Trenutno u Bančićima živi tek pokoji stanovnik i to uglavnom stariji.  Jedan od njih je devedesetogodišnji Neđeljko Janjić (1926.) koji živi sa suprugom Vasiljkom koja je isto godište.  Prošlog mjeseca, 20. januara, proslavili su punih 67 godina braka: imaju četvero djece, osmero unučadi i jedanaestero praunučadi.

Kada su se uzeli, priča djed Neđeljko, hljeba nije bilo. Vrijeme je bilo poslijeratno.  Iako su u devetoj deceniji života, Neđeljko i Vasiljka nisu najstariji u Bančićima. Anđa Babalj je, veli Neđeljko, 1923. godište.

– Desetine stogodišnjaka u Bačićima –

Pitamo Neđeljka jesu li Bančići uistinu selo stogodišnjaka?

„To sam i ja razumio. Vjeruj mi da su stogodišnjaci bili: bio sam na Treskavici gdje je baba 11 godina bila domaćin – čuvali smo ovce. Sjedio sam sa čovjekom koji je išao iz Foče, ja htio da idem za Sarajevo. U Trnovu su nam odredili pola sata pauze: Kad čita čovjek novine. Ja poznam Uroša Rudina: pisalo da je živio 109 godina. Velim ja njemu: prijatelju, ja poznam tog čovjeka. Izvadim mu legitimaciju i pokažem da sam iz Bančića. On mene pita: šta je jeo, kumim te Bogom? Kažem mu: taj čovjek nikada nije legao na mek dušek nego samo na sijenu. Što god se čovjek više pati, više živi“, započeo je priču o stogodišnjacima djed Neđeljko, inače, veoma susretljiv čovjek, spreman da ugosti svakog putnika namjernika i počasti svime što ima u kući, pa tako i ekipu AA.

Bilo je, osim Uroša, još desetak stogodišnjaka koji su živjeli u Bančićima. Tako i Neđeljkov djed i stric. Nikola Janjić kada je umro, imao  je 107 godina, a više od 100 godina iz familije Janjić živio je i Risto.

Djed Neđeljko navodi kako je mještanka Mara Janjić, koja je također živjela preko stotinu godina, kada bi joj neko rekao da je dobro što je doživjela te godine, rekla: „Sramota me što živim.“

Među stogodišnjacima nekada je, veli djed Neđeljko, bilo više muškaraca nego žena. Sada je obrnuto. No, stari su, priča Neđeljko, većinom izumrli.

Sjeća se kada je 1934. godine krenuo u osnovnu školu i kada su nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Bančići bili „živo“ selo.  Interesovalo nas je da li ima savjet kako doživjeti stotu.

„Nema. To sam ja iskusio na svojoj grbači. Vjerujte, mi sve što sam imao bolje uslove standarda za mene je bilo lošije. Standard ništa ne utiče na čovjeka. Sjećam se 1942. godine kada su selo zauzeli partizani: kod nas se stoka ugubavila. Naredili nam da svu stoku bacimo u jamu. Ja i moj pokojni otac 86 komada stoke bacili u jamu. Nigdje ništa, zemlju smo kopali, travu jeli. Dođe 1943. i mi kupili kobilu i izjeli. Čini mi se da je to meso slađe od šećera. Čovjek je kao mašina. Kao da si ti kupio jedan servis pa nekoliko kola dobro, a nekoliko se pokvarilo. Isti takav je i čovjek“, priča djed Neđeljko.

– Zeleni hrast, endemska biljka ili sveto drvo –

Djed je, inače, bio partizan 39. divizije 13. Krajiške brigade, a na nogama je prepješačio od Bančića preko Nevesinja pa Ivana do Pazarića odakle se zaputio u Kiseljak, preko Busovače i Vlašića i stigao u Jajce gdje je bio u odredu.

Želja mu je kaže da „umre na putu, jer je to znak da je do kraja bio pokretan“. Nije nam otkrio koliko stalno pješačenje utiče da se život produži, ali vitalni djed i u devedesetoj ne odustaje. Ekipu AA odveo je do Zelenog duba oko kilometar udaljenog od sela Bančići gdje je smješten hrast. Njegova čudnovatost je što je uvijek zelen.

„Uvijek je zelen. Tu je bila šuma, ali je posjećena. Dok je bila šuma, bila je starija od  njega. Sada je sam izložen prirodi. Nema ga nigdje ovakvog. Ja ga nisam vidio“, priča djed Neđeljko.

Sve prednosti i prirodne ljepote Bančića: ljekovito bilje koje raste na obližnjim brdima, čist vazduh, zdravu hranu, ali i čudo zelenog hrasta prepoznali su u opštini Ljubinje i žele ih iskoristiti u turističke i zdravstvene svrhe.

Bančići su jedna površina koja graniči i sa Stocem, Neumom, Čapljinom i Ljubinjem, ali i sa Ravnim. To je taj prostor koji od davnina slovi kao dio u kojem se mijenja mediteranska u kontinentalnu klimu. Prostor čini pet-šest sela i zaselaka.

„Tu priču je prije pedesetak godina započeo prof. Ljubo Mihić, koji je pisao puno priča o tome i počeo da skuplja materijal koji je onda pokazao da na toj površi ljudi žive duže nego na drugim prostorima. Vjerovatno zbog vazduha, zbog svih tih prirodnih elemenata koji tamo postoje. Onda je to elaborirao, napravio je doktorat, pridružili su mu se drugi i to je otišlo u javnost. Tako je bosanskohercegovačka javnost upoznata sa tim prostorom: da tu žive stogodišnjaci u odnosu na sela u kojima se drugačije živi, da je tu zdrava klima, da je zaštićeno. Dakle, i mi u današnjoj ekspanziji turizma, predstavljanja lokalnih potencijala, resursa i mogućnosti, i mi smo se pridružili toj priči“, ističe u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Vesko Budinčić, načelnik opštine Ljubinje.

– Ljekovito bilje i zdrava hrana –

Naglasio je da „pokušavaju da otvore taj prostor, jer se Ljubinje nalazi na turističkoj maršuti od Dubrovnika prema Mostaru i Međugorju“.

„Imamo sada zahtjeve ovih ‘istočnih’ turista, Japanaca i Kineza, koji bi svratili, vidjeli. Jer je predugačko je da se ide sto kilometara. Umjesto toga može da se svakih 20-30 kilometara stane, da se obiđu neki prostori i da se vidi nešto. Mi smo krenuli u tu priču“, kazao je Budinčić.

Motel bi bio sa svim ponudama, od hrane do smještaja, a ujedno bi bio jedna vrsta muzeja ljekobilja s obzirom na to oko Bančića ima puno ljekovitog bilja.

„Nema šuma visokih, ali ima puno ljekovitog bilja. Tu je radio i Karajica, čuveni travar, i svi su sa tog prostora uzimali trave. Na kraju krajeva ovaj prostor je epicentar ljekovitog bilja Hercegovine, a pokazalo se da to ljekovito bilje ima i velike potencijale i neke mogućnosti“, navodi načelnik opštine Ljubinje.

Dodaje kako bi uz muzej i ljekobilje išla i zdrava hrana, koju bi turisti imali priliku konzumirati na tom mjestu.

„Zamislili smo da se dođe tu i onda konzumira i hrana koja je vjerovatno uslovljavala da ljudi duže i zdravije žive na tom prostoru. Tu bi ‘niklo’ i par sušara jer u blizini je Stolac gdje su čuvene sušare mesa“, naveo je Budinčić.

Načelnik opštine Ljubinje istakao je da na prostoru Bančića postoji i hrast koji je endemska biljka, koji je stalno zelen.

– Čudnovati hrast –

„U pravoslavlju se kaže da je tu Sveti Sava odmarao i da je iz tog razloga on ostao zelen, a ja dodajem: pa i on je znao da je tu dobar vazduh zato se tu odmarao – nije se odmarao negdje drugo. Sve te mistične i ostale stvari normalno idu kroz ljude i društvo i godinama se priča i pronosi. Mi želimo da to probamo da uložimo i da napravimo da to bude jedna od turističkih ponuda Ljubinja“, ističe Budinčić.

Naglašava da je plan da se tu svrati, a onda usput da se proba da se i taj zdravstveni dio, ako ljudi žive malo duže nego u drugim mjestima, ako je tu dobar vazduh – zrak staviti u ponudu: „Ima nekih ljudi kojima je potrebno to“.

„Mi ne računamo da ćemo dovesti omladinu da tu bude, ali te ljude starije kojima je bitno da duže žive, hoćemo. Sa tim ljekovitim biljem štetu ne možemo nikome nanijeti, elementi tu postoje: biljaka u neograničenim količinama što da ne kažem da je ovaj dio Hercegovine endemsko područje za ljekovito bilje“, navodi Budinčić.

Formirano je i udruženje od 30-40 ljudi koje radi na projektu, a u planu je da se napravi dioničarsko društvo sa 100 do 200 ljudi, veli Budinčić, da to bude embrion budućeg turističkog centra.

„To je ipak svačije, a nije samo pojedinaca. Mi nemamo u Hercegovini nekih banja, bilo da su to vazdušne ili neke druge. To je pokušaj da taj prostor pokušamo prezentovati i prilagoditi i pripremiti ljudima na korištenje i na korist svih nas“, zaključio je Budinčić.

Načelnik opštine Ljubinje navodi da će „vazdušnja banja“ biti na usluzi turistima i posjetiocima koji budu dolazili iz zdravstvenih razloga od 2016. godine.

 

 Izvor: Agencija Anadolija